VUKOVAR-IME SVETO: OBILJEŽAVANJE OBLJETNICE STRADANJA VUKOVARA
Iz Vukovara za Hrvatski glas Berlin, izvještava: Slavko Žebić
Vukovar je dostojanstveno i veličanstveno obilježio 21. obljetnicu stradanja i žrtve, rijeka štovatelja slila se u Kolonu sjećanja dugu 5,5 kilometara, najdulju do sada s oko 60 tisuća ljudi, jer dok je čelo kolone već ulazilo na Memorijalno groblje posljednji su još izlazili iz dvorišta vukovarske Bolnicu. A tu u Bolnici i započelo je ovonedjeljno događanje, programom „Vukovaru – ime sveto“ autorice prof. Vesne Karaule, gdje su nastupili Klapa HRM „Sveti Jure“, Mirta Mandić-Jozić, Darko Milas i tamburaški sastav Slavonski san. U toj rijeci tuge i ponosa bio je cijeli državni vrh, od predsjednika RH, predsjednika Sabora i Vlade, brojne udruge dragovoljaca i pripadnici koji su branili Vukovar s pripadnicima 204. vukovarske brigade i zastavama proslavljenih bojni Hrvatske vojske na čelu.
Brojna su događanja pratila ovu obljetnicu, od znanstvenog simpozija pod nazivom Ratna bolnica 1991.-Juraj Njavro, do sata povijesti na Veleučilištu Lavoslava Ružičke, Ratom u otkucaju srca, Matice hrvatske, Dana otvorenih vrata obnovljenog Radničkog doma, do humanitarne večere „Za akademsku budućnost Vukovara“ i otkrivanja spomen –obilježja „Otac i sin“ na Bogdanovačkoj cesti, spomenika Petru i Igoru Kačiću, ocu koji je poginuo kao zapovjednik obrane Sajmišta a 16.godišnji sin Igor ubijen je na Ovčari, kao najmlađa žrtva tog masovnog stratišta.
Idemo u koloni, korak po korak, a svaki je taj korak jedna ljudska priča, jedna ljudska sudbina, osobna priča koju je prekinula barbarska ruka. I odzvanja glas legendarnog novinara Hrvatskog radija Vukovar Siniše Glavaševića; „Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno dali i primili prvi poljubac, netko je jednostavno ukrao sve. Nema izloga u kojemu ste se divili vlastitim radostima, kina u kojemu ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost razorena i sada nemate ništa. Morate graditi sve iznova, tražiti svoje korijene a zatim sadašnjost, a ako vam ostane snage uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad- to ste vi“.
Razgovor mladića ispred mene otkriva moje Srijemce. Ivan Adamec i Branimir Solaković došli su iz Bapske. Imaju 21 godinu, vršnjaci su golgote Vukovara, ali rođeni su u progonstvu. Roditelji su protjerani s konvojem iz Iloka, Ivan je rođen u Slavonskom Brodu a Branimir u Rijeci. S roditeljima se vraćaju u Bapsku 1988. godine i te jeseni polaze u prvi razred u Šarengradu. Danas su u Vukovaru, dolaze svake godine i uvjereni su da svatko treba barem jedanput doći u Vukovar, pogotovu mladi ljudi.
Grupa koja moli da ih slikam uz tablu Vukovar kaže da dolaze iz Mostara. Došli su još u subotu, obišli Ovčaru, Borovo-comerce i Velepromet, zapalili svijeće kod Križa na ušću Vuke u Dunav i danas su u Koloni sjećanja Ivana Tomić je 93., sestra Klaudija 95., a brat Hrvoje 99. godište i ovdje su s roditeljima. Ivana je prva godina fakulteta, sprema se za odgojiteljicu u vrtiću i kaže da je Vukovar simbol stradanja hrvatskog naroda i sinonim za hrvatsku slobodu. I njihov je Mostar stradao u ratu u BiH, na sreću ne kao Vukovar, a mnoge su obitelji iz Bosne i Hercegovine danas u Vukovaru.
I dok mi idemo prema Memorijalnom groblju, grupa Zagrepčana već se vraća. Grupu biciklista predvodi Renato Kozole, pošli su u petak ujutro, prenoćili su u Urubicama kod Nove Gradiške, a u subotu su vozili sve do Osijeka, gdje im je također osigurano prenoćište. Danas su zorom došli u Vukovar, obišli Ovčaru i Memorijalno groblje, vraćaju se u Vukovar da zapele svijeće kod Križa, čeka ih obrok a poslijepodne se vlakom vračaju u Zagreb. Sutra se radi, sutra je novi dan.
Na Memorijalnom groblju susrećem mladu djevojku koja se predstavila kao Jelena Dedaković iz Ferdinanovca. Kći je legendarnog zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića – Jastreba. Rođena je u Koprivnici, 1994. godine i prvi je put došla u Vukovar još kao mala, s roditeljima, odmah po završenoj mirnoj reintegraciji, kada se u Vukovar moglo, a s prijateljima je došla u Kolonu sjećanja 2008. godine, sa navršenih 14 godina i otada je svake godine ovdje. Sada pohađa Gimnaziju u Bjelovaru, ima dosta prijatelja i mnogi od njih danas su ovdje i raduje ju što je danas u Vukovaru puno mladih iz cijele Hrvatske. Voljela bi kad bi svatko došao u Vukovar, zapalio svijeću i izmolio očenaš za sve čiji su grobovi obilježeni bijelim križem, pa i za one, za čiji se grob još ni danas ne zna. Vukovar je to zaslužio.
Na Memorijalnom groblju susrećem i gradonačelnika Zagreba, Milana Bandića. Bože, taj čovjek svugdje stigne. Zamoljen za izjavu, odgovorio je vrlo kratko; „Sve je počelo u Vukovaru i ovdje će sve i završiti. Vukovar živi vječno i neka vječno živi i Hrvatska. Hvala svima koji su danas došli“.
Pred sam početak Svete mise, koju je na Memorijalnom groblju predvodio mons. Alessandro D´Errico, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj u koncelebraciji s hrvatskim nadbiskupima i biskupima i brojnim svećenstvom, razgovarao sam i sa našim srijemskim biskupom mons. Đurom Gašparovićem, koji je izrazio zadovoljstvo da je danas ovdje sa grupom vjernika iz srijemskih župa i ustvrdio kako je ovo veliki dan za čitav hrvatski puk, pa i Srijemce, jer je oslobođenje hrvatskih generala veličajan čin, kojim je skinuta krivnja ne samo s njih već općenito s čitavog hrvatskog roda. “Bogu hvala, da je svijet smogao snage da prizna našu nedužnost, našu stoljetnu želju da imamo svoju državu. Čistu i besprijekornu, stvorenu u obrambenom ratu. Evo, Srijemci su i danas u županiji srijemskoj, u Vukovaru u kojemu je stoljećima stolovalo županijsko vodstvo, vodstvo čitavoga Srijema sve do početka 20. stoljeća i stvaranja države SHS. Molit ćemo danas za sve stradale Vukovarce, ali i za sve stradale branitelje, a među njima je i naših Srijemaca“, rekao je biskup Đuro.
Nakon Svete mise razgovarao sam sa brigadirom Brunom Zoricom – Zulu, koji je došao sa svojima iz Ivanićgrada. Ratovali su diljem Hrvatske, najčešće na ratištima u Zapadnoj i Istočnoj Slavoniji, no u Vukovar se nije moglo. Došli su u Osijek kada je Vukovar pao. Brigada je formirana u Ivanićgradu, ali u njoj su pripadnici sa svih strana. Raport je završio zahvalnicom za ovaj sveti dan, u gradu svetoga imena, s razloga jer su netom oslobođeni generali, Gotovina i Markač, temelj čiste i neokaljane borbe za slobodu i samostalnost, a čin kojim su oslobođeni krivnje priznanje je čitavom hrvatskom rodu, međunarodno priznanje pravednoj borbi za stvaranje države o kojoj su sanjale generacije Hrvata.
I Osijek je bio u Vukovaru. Kao i svih dosadašnjih godina, branitelji Osijeka su pješačili do Vukovara i utopili su u rijeku sjećanja. Uvijek polaze u ponoć, rekao je Joza Bertanjoli, dragovoljac iz Retfale, pješače po svim vremenskim uvjetima, uvijek su u Koloni sjećanja i odaju počast suborcima i prijateljima. Osim toga, u subotu navečer duž čitave Vukovarske ulice u Osijeku zapaljeno je na tisuće svijeća, to Osijek odaje počast žrtvama Vukovara a svaki zapaljeni lampion simbol je jednog izgubljenog života.
Lampioni su zapaljeni i pokraj svakog bijelog križa na memorijalnom groblju u Vukovaru i položene su svježe ruže. U sklopu groblja je aleja poginulih branitelja, civilnih žrtava i umrlih HRVI i prema službenim podacima pokopani su ostaci 413 poginulih hrvatskih branitelja, 306 civilnih žrtava, 115 umrlih i 45 članova njihovih obitelji. Inače, za tromjesečne opsade Vukovara poginulo je1624 branitelja i civila, na Ovčaru je odvedeno 200 hrvatskih zarobljenika, a logorima Borovo-comerce i velepromet bilo je 1200 zatočenika, nakon pada Vukovara u srbijanske logore je odvedeno više od 7000, a iz grada je protjerano 22 tisuće Hrvata.
I za kraj jedna vukovarska priča. Mlada Ivana Šarčević ne pamti stradanje Vukovara. Naravno, rođena je u ljeto 1997. godine, kada se Vukovar već polakao vraćao kući. Njena je obitelj zastala u Vinkovcima i rođena je u tamošnjoj bolnici. Sada završava osmoljetku, druži se s vršnjacima ali navečer ne izlazi, još je mlada. I oni stariji, koje poznaje, slabo izlaze, ne zato što se u gradu nema gdje izaći, već zbog besparice. Vukovar je skup grad, s malo uposlenih sugrađana a mladi s tek završenom naobrazbom teško mogu do posla. Vjeruje da će vrijeme koje dolazi donijeti promjene na bolje a danas je sretna što je cijela Hrvatska u vukovaru, što je mnoštvo mladih koji su došli odati počast vukovarskom stradanju, žrtvi koja je urodila plodom da danas odrastaju u slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj.