tekst i foto: Milan Rajšić
Neće moći nikada olovka ni hartija/ ni svi ruski poštari/ ne mogu ti odneti pismo/ koje pišem ja marka s likom Lenjina/ i u pismu jedina tuga sto me razbija/ Nije votka rakija, mada nocas udara/ tuga mi je velika, velika ko Rusija…
Pa kad nisam mogao u “Rusiju” sad se vozikam samo 250 kilometara okolo naokolo po južnoj Litvi i istočnoj Poljskoj. Ne žalim. Prelijepo. Pastoralno. Siromašno, ali ugodno. Užitak za oči, nesto manje za mišiće. Gore, dolje, gore, dolje…
Ljeto 1982. Posljednje pripreme i pakiranje za veliki put u Chamonix. Cilj je uspon na Mt Blanc, najviši vrh Europe.
Prije polaska, naučim jednogodišnjeg sina plivati, kako bih bio miran na putu.
Uspon uspješan. U 48 sati petero nas se popelo na vrh i to po putu preko ledenjaka Bossons. Do danas to nije pošlo za rukom nikome iz Jugoslavije i Hrvatske.
Imamo viška vremena i odlučujem da ga potrošimo u Zermattu u Švici.
Dan u kojemu Švice slave Dan konfederacije je osvanuo prekrasan. Društvo će u obilazak grada u kojemu nema automobila, ali ima prelijepu arhitekturu i fantastičan pogled na Matterhorn.
Polako odlazim do pod planinu svih planina. Pa stotinu metara uspona. Pa petstotina. Uspon ide dosta brzo, jer sam sam. I tako sat za satom. Kritični detalji. Rješenje. Sklonište na 4000 metara. Najteži dijelovi. Vrh. Vrijeme se kvari. Zurim u dolinu. Crveni helikopter me nadlijeće i daje do znanja, da nema zadržavanja.
Stijena je iza mene i idem u pravcu grada, veseleći se kako će me sada dočekati dokoni turisti i hvaliti. Veselim se toploj debeloj, ljepljivoj slatkoj vreloj čokoladi.
Na ulazu u grad, sakupilo se dvadesetak ljudi. Veselim se. Ali oni prolaze pored mene, ni ne primjećujući me. Okrenem se i vidim stado koza, koje se vraćaju sa ispaše. Turisti s nestrpljenjem čekaju svježe mlijeko.
U jednoj od kavana naručujem toplu čokoladu. Na stol stiže šalica toplog mlijeka i čudan bezličan prah instant čokolade. Suchard ili Nestle, sasvim svejedno. Funf frooon’!
Od tada sam u četrdeset godina pio čokoladu samo u Mexicu, Nicaragui i nećete vjerovati, u Ukrajini, možda i najbolju.
Prije par dana nemam iluzije. Nakon 4000 kilometara bicikliranja, ne očekujem nikoga da mi čestita, a znam da nema čokolade.
Iznenađenje. Bračni par iz Augsburga s četvero djece, ugosti me kavom i dvosatnim razgovorom. Pitanjima, čuđenjima, divljenjima, oduševljenjem. Dječici je sve zanimljivo. A zašto nemaš ovo, a zašto imaš ono, a što ti je to, a kako radi ovo, a od čega ti rane po rukama…
Šlag na kavu i čokoladu bio je boravak na prostoru Kurskoga tjesnaca. Još bolji bi bio stari naziv, potpuno nestao iz naših jezika: moreuz.
Današnji hrvatski geografi kažu: prevlaka. Tjesnac i prevlaka dva para cipela.
Bilo ovo ili ono, u tih stotinu kilometara kopna širokog par stotina metara do tri kilometra, a zalijevanog s jedne strane Baltičkim a s druge Kurskim morem i šibano tisućama godina olujnim vjetrovima, sakupljena je sva ovozemaljska i kosmička sila. Neponovljivo. Pješčane dine, mrtve i one u pokretu, visoke i do 62 metra, borove i brezove šume i fantastična arhitektura ljudi koji na tom prostoru žive pet tisuća godina.
Fantazija.
Za mene na ovome svijetu postoji nekoliko točaka, sličnih ovome: sveti hinduski grad Varanasi, inkanski Machu Pichu, kompletan Island, Crveno jezero imotsko…
…
O rodama i križevima, prezimenima…
Nikada, osim jedne zime u Africi, nisam vidio više roda, nego ovih dana u Letoniji, Poljskoj, a naročito Litvi. Stotine, tisuće, desetci tisuća. Pojedinačno, u paru, s podmlatkom, u jatima. Na telefonskim stupovima i banderama, na njivama, u zraku…
Kod nas se zbog jednog para, pravi srcedrapateljna melodrama, na koju svi doživljavaju orgazam, umjesto da Ministarstvo okoliša, pokuša uspostaviti barem deseti dio onoga broja kojega se sjećam iz djetinjstva, kada je svaki dimnjak moga baranjskog sela imao gnijezdo i u njemu par Klepetanki i Klepetana. Istina da je to danas neodrživo. Često se dešavalo da iz gladnih usta mladih roda, ispadne pokoja žaba ili zmija, i po trščanom krovu, skotrlja se u dvorište. Država bi trebala pomagati financijski one koji se brinu o gnijezdima na stupovima za struju. Trebala bi kažnjavati one koji ruše postojeća gnijezda, jednako kao i obijesnu mladež koja kamenjem ili zračnom ili malokalibarskom municijom, uznemirava i plaši rode. Za par godina bi se broj zasigurno povećao. A onda bi bilo i nešto od one: Rodo, rodo, donesi mi bracu…
Jedno od najobilaženijih mjesta u Litvi, je i Brdo križeva. Nekoliko tisuća križeva sakupljeno na jednom mjestu. Bez kiča, bez neukusa.
Prilikom tri posjeta, pitao sam se tko su tvorci ovoga najpoznatijeg krščanskog obilježja. I sad mi se objasnilo. Vozeći se po južnoj Litvi, vidio sam da svaka kuća, svako križanje puteva u polju, ima jedinstven križ. Drveni, metalni, kićeni, jednostavan, u zlatnoj ili zelenoj boji, ali obavezno s Isusom.
Da mi u Hrvatskoj sakupimo sve križeve po svim sakralnim objektima, ne bi imali toliko koliko desetak sela u Litvi.
Kako to?
Moje laičko objašnjenje je u tome da mi u Hrvatskoj, štujemo iznad svega kult i dogmu Bogorodice, narodski rečeno Gospe. Ponekad neukusne, kičaste, kićene. Svako selo ima svoju Bogorodicu: svih boja, raznih čuda i zasluga.
Ja još nikada nisam vidio Mariju na križu. A bez križa ne ide.
Poljaci i Litvanci, svoju vjeru temelje u prvom redu na postulatu: U ime Oca i SINA i Duha svetoga…
Dobra tema za učene glave vatikanske.
Kod nas je uobičajeno da jedno selo ili zaseok, nosi zajedničko prezime za sve žitelje: u Divićima su samo Divići, u Marićima žive Marići i tako dalje.
U Letoniji, u jednome selu nema dva ista prezimena, pa čak ni slična. Isto tako nema ni kućnih brojeva, već se na kućama kočoperi prezime ponosnog vlasnika.
Drugi ljudi, drugi običaji!