piše: Milan Rajšić
Prije nekoliko dana, izlazeći iz zemlje litvanske, poveselim se, jer me ispratilo veliko, prekriženo sa dvije linije, KALVARIJA. Joj, baš lijepo da su muke iza mene.
Par stotina metara dalje počele nove golgotarije. Već tri dana se par stotina puta penjem na kratke i ne strme golgote, pedesetak puta na dugačke i strme Golgote i desetak puta na duuugačke, strrrme Goooolgooooteee.
Jučer sam prešao najdužu i najveću poljsku rijeku, Wltavu. Nema više ni Golgota ni Kalvarije. Ja sam svoje grijehe uredno iskupio i križa se nanosio. Čitaj, pedala navrtio.
A, zanimljiva zemlja Loleka i Boleka i brojnih čudnih, šištećih suglasnika: sz, cz, dz…
Uprkos nepovoljnom reljefu za bicikliranje, uživao sam u Mazurima.
Dvorci, poloneze, mazurke, Chopin. Stotine, tisuće, milijuni jezera i jezeraca. Uz to idu čamci, brodici, jahte. A ta prometala se brojnim kanalima provezu i prevezu par stotina kilometara do Baltičkog mora.
Željeznička stanica veličine vinkovačke, ima dnevno 102 polaska i isto toliko dolazaka!!! Ceste svih vrsta i kategorija uključujući i biciklističke staze, grade se širom cijele Poljske.
Ima i u Mazurima i Poljskoj, lošega. Malo slavenskog nereda i kaosa, ne baš pretjerano ukusno oblačenje ili gradnja, vidljivi problemi s alkoholom (nula promila i zabrana pijenja na javnom mjestu izvan kavana) su problemi koje čovjek primjeti. Poljska s Letonijom dijeli prvo mjesto po bacanju otpadaka i plastične ambalaže. U Europi!!!
A onoga lijepoga… puno puno više. Sve obrađeno, brojna stoka, nema napuštenih kuća (Poljaci desetljećima odlaze u Europu raditi, ali se nakon kraćeg vremena vraćaju sa usteđevinom), nebrojena mala i velika poduzeća, pucanje po šavovima od investicija i posla, mlijeka za sebe i Europu, mesa za sebe i Europu, povrća za sebe i Europu, malina za cijeli svijet.
Cijene niske, al’ ne govorite o tome našim “farmerima”. Oni već trideset godina rješavaju kvadraturu kruga, kako malo ubrati i ultra skupo naplatiti, a ludi svijet puno proizvodi i malo košta, pa to automatski znači da ne valja. Kilogram borovnica tri, boba?? dva, trešanja dva, višanja dva… Ne zlatnika, već eura.
Na tržnici zanimljivo i posebno: ribizle i maline na tone, poluzreli lješnjaci još pod zelenom ovojnicom, poluzrele glave suncokreta (ljudi šeću, noseći glavu i grickajući sjemenke)…
A, što se bijeli u gori zelenoj? Il’ su snijezi, il’ su labudovi?
Niti snijezi nit’ labudovi, vec tisuće bijelih tustih gusaka, koje za svetog Martina završe u pećnici i na trpezi. Desetak milijuna pečenih poljskih gusaka, s knedlama, poprženim crvenim kupusom i pečenim ili kuhanim kestenjem, uveseljavaju Nijemce i neizostavna su delikatesa.
A što se sivi u gori zelenoj, gospodine Mažuraniću? Nisu ni zaprljani čadori age, Smail age…
Već jedna od najvećih ptica Evrope. Njegovo veličanstvo ždral. Dvostruko veći od najveće rode, dosta obazrivog i ne baš rado u blizini čovjeka. Izuzetno glasnog glasanja, koje je najviše slično jutarnjem kukurijekanju pijetla i brodskoj sireni kad isplovljava iz luke. Za dobru fotografiju neophodna je odlična oprema.
Elegantan u letu, ždral je sa svojom čubicom, čuperkom, simbol njemačke avio kompanije Lufthansa.
Ono prvo nabrojano, loše, teško se da povezati s današnjom uspješnom Poljskom ili imenima Polanski, Vajda, Kislovski, brojnih grafičara i dizajnera najviše svjetske klase…
(Jedan od njih je kasnih osamdesetih, dizajnirao najuspješniji tjednik Start, ali kao i o svemu vrijednome i netrivijalnome, na našim se prostorima, nigdje nije sačuvalo ni slovo. Koliko se sjećam, mogao bi biti Marczinski, ili tako nekako.)