piše: Milan Rajšić
Oduvijek sam imao običaj i naviku, poslije dobro obavljenog posla, s nekim podijeliti zadovoljstvo učinjenim. Ponekad bih, izašavši iz vlaka i idući kući, pozvao prvoga beskućnika na porciju pečenih kobasica; nekada bih uličnom muzičaru, u stari pohabani šešir ubacio nekoliko novčića; često bih bio sretan, susrevši nekoga od poznanika, skrenuti u birtiju i uz čašicu razgovora i čašicu alkohola popričati o prošlim i sadašnjim vremenima…
Prije više od trideset godina, a samo par mjeseci nakon egsodusa iz Hrvatske i dolaska u zemlju Njemačku, dobio sam, skupa s obitelji, pravo i obavezu, da se osjećam i ponašam njemački.
Prvo slavlje je bilo u jednom dobrom nürnberškom restoranu uz biftek. Nekome medium, a nekom engleski krvavi.
Žvačući ukusan komad mesa uz kompot od višanja odlučio sam da sljedeća “proslava” bude negdje, a po mogućnosti, svugdje po Portgalu.
Zamišljeno, odlučeno, provedeno. S privremenim osobnim dokumentima, par dana kasnije, letimo za Faro, na jugu Portugala, a onda, tamte, vamte, od mila do nedraga, po hotelima, pansionima, ali i u šatoru (institucija hostela, u to vrijeme nije još postojala, a i dobro da nije), autobusima, vlakovima, pješice… Mala velika obitelj Rajšić proslavljala je skoro mjesec dana svoju inicijaciju u Zapadni svijet.
Svaki dan je bio novost, svaki dan zanimljiv. Obala Atlantika i ludi valovi, u to doba još nezabranjene koride s bikovima, bakalar na sto načina, velike atlantske srdele na žaru, ugodni portugalski ljudi, do bola ugodne niske cijene…
A što to čovjeku više treba? Kuće, stanovi, automobili, brodovi, svađe i rasprave oko toga što i koliko imati?
Poslije toga sam desetke puta odlazio u Portugal, ali nikada na jug u Algarve.
A u Algarve se stubokom sve promijenilo.
Umjesto nekadašnjih njemačkih socijalnih slučajeva koji su tu, kao hipiji druge, treće generacije, uživali svoj skromni novac za nezaposlene, naiđe sada na desetak dana, njemački srednji sloj. Uživa u suncu, živi u nekom od milijuna apartmana ili hotelskih soba, piju i jedu, prvenstveno svoja omiljena jela, uključujući i pečene kobasice, donoseći svoju subkulturu i ostavljajući iza sebe brda otpada i omanji bunt novčanica. Drugi je to Algarve, drugi Portugal.
Još kad se tome pridodaju milijuni engleskih turista koji se ubijaju u lokanju pinti i pinti piva, tisuće i tisuće ukrajinskih i ruskih izbjeglica, milijuni tamnoputih radnika iz nekadašnjih portugalskih kolonija Angole i Mozambika, milijuni drugih afričkih i azijskih izbjeglica, milijuni novih bijelih kuća…
Malo, premalo je još ostalo, od onih slika Algarve i Portugala, pohranjenih u glavi prije 32 godine.
Jedno je danas zajedničko za sve nabrojane skupine.
Svi se iz petnih žila deru u svoje nove idole, “nemajte drugih bogova, osim onih zvanih Mobilni telefon.”
Jeste da su i Ukrajina i Angola, jako daleko, ali treba li toliko vrištati i dernjati se?
A ovi što žive malo bliže, Nijemci i Englezi, arlauču nakon petoga piva ili druge boce vina, pokazujući na taj način, tko je taj tko ima.
Ostala je luda obala Atlantika i ludi valovi, bakalar na sto načina, velike atlantske srdele na žaru, ugodni portugalski ljudi…
A, što čovjeku više treba…