RASIZAM

autor: Radovan Lorković

Bespomoćno ophodjenje s fenomenom rasizma zapanjuje u jednom znanstveno prosvjetljenom vremenu. Apelira se na nikakvom moći poduprjet, suvremeni koncept ljudskih prava, na suosjećanje s pogođenima i na vjersku zapovijed ljubavi bližnjih, iako upravo sve monoteističke religije u srži poriču ostale religije. Najvažniji argument protiv rasizma – njegovu fatalnu biološku zabludu – ne spominje se.

Princip života je povezivanje suprotnosti, kao što to pokazuje polarizacija dvaju rodova u biljnom i životinjskom svijetu. Slični ljudi vole se družiti, no samo oni, koji se razlikama nadopunjuju unapređuju društvo i genetički tip vrste. Rasizam i nacionalizam jednako krše ovo osnovno načelo života.

Vrstu kao biološku kategoriju razlikuje od njene podkategorije rase, da razne vrste ne mogu međusobno rađati potomstvo, a među rasama je to ne samo moguće, nego i izrazito korisno za razvoj vrste. Rasizam – i njegova blaža varijanta nacionalizma – protive se tom osnovnom interesu ljudske vrste, spajanjem različitih genetkih koda i njihovom selekcijom stvarati sve sposobnije tipove ljudi. Protivljenje tom miješanju vodi kako u civiliziranim sredinama, tako u zabačenim krajevima do degeneracije. Taj pojam označava smanjen vitalitet ljudi, koji zbog čuvanja identiteta, moći ili imovine izbjegavaju svako genetičko miješanje.

Rasizam smatra, da zastupa interese jedne površno opisane rase, koji se dakle pomnije gledani pokažu kao suprotno. Civilizacije i kulture, za čiju potvrdu i ugled je potrebna obrana od svega različitog tek sakrivaju sumnju u vrijednost svoje rasne čistoće. Međutim, njihova oslabljena vitalnost ne dopušta im, da to shvate.

Ustanova jedinstvenog Boga smjestila ga je u vrh hijerarhijske društvene piramide u neupitnu, nadnaravnu nebesku sferu. Patrijarhalna piramida postala je time božanski ozakonjena. Monoteizam i patrijarhat su od tada interesna zajednica.

Hijerarhijska piramida nastaje iz muškog natjecanja oko rađanja potomstva, za koje je tek malen dio muškaraca dovoljan. Tko je jači, stoji iznad slabijeg. Monogamijom isključiti taj osnovni životinjski refleks, koji latentno obilježava i svako ljudsko društvo, tek je bio slab pokušaj.

Nesmetano širenje zapadne glazbene kulture preko svih rasnih, nacionalnih i kontinentalnih granica pokazuje, da je miješanje moguće.

Tradicionalni način rješavanja posebnog odnosa između židovskih i nežidovskih skupina ljudi stoga je promašen. Daleko od neke genetske posebnosti kao razloga međusobne nekompatibilnosti i unatoč tisućama godina razgraničenja, obje su strane dopustile, da se njihove vjerski obojene sumnje, pretvore u otrov, koji se fatalno prihvaća. Obje strane? Nisu li Židovi uvijek bili žrtve? U današnjoj pravnoj perspektivi takva pitanja odmah dovode do potrage za krivnjom, no ta se nalazi od početka u obostranom nepovjerenju.

Nesumnjivo se židovski narod kao manjina unutar ljudske vrste može smatrati žrtvom, no danas ponovni antisemitizam smatra, da židovski utjecaj ipak prelazi brojčani omjer Židova i nežidova.

Ako se pomno pogleda podrijetlo glavnih religija, nastalih u otporu prema svom temelju u židovskoj vjeri ispada, da je židovski tip monoteizma mnogo više odredio smjer tih religija, nego, na primjer, Ehnatonovo štovanje Atona. Kao muško biće bez ženske komponente, Jehova je bio nemilosrdan rasist, prijetio je smrtnom kaznom svakom genetskom miješanju Židova s nežidovima, a za uzvrat ih kao „odabrane“ obećao štititi. No, ugled odabranog naroda ne štiti ga, već naprotiv može izazivati zavist, koja onda prerasta u obostranu opsesiju. Pouzdanje u krajnju izolaciju u takvom položaju nije korisno, ma koliko ono bilo razumljivo, jer povećava međusobno nepovjerenje.

Sličan primjer je današnja manjina superbogatih, koja strah od gubitka posjeda i moći prikriva bogatstvom.

Prije nekoliko godina, prilikom posjeta Alhambri u Granadi, saznao sam tezu, da Salomonov hram nije bio u Jeruzalemu, već u Alhambri. Istinita ili izmišljena, ova informacija upravila mi je smjer razmišljanja na dosad neiskušan način tumačenja pojave rasizma i njegova najstarijeg oblika antisemitizma.

Taj nejasan pojam, koji potječe iz priče o podrijetlu čovječanstva od troje braće, Sema, Hama i Jafeta – pri čemu bi Sem bio praotac Židova i Arapa, Ham crnih, a Jafet bijelih rasa – danas se odnosi samo na Židove i ispušta žute i crvene rase. Usprkos kasnije nastalim napetostima prema crnim rasama, ne postoji antihamitizam.

Ako zamislimo, da je židovski narod možda proživio jedno sjajno, a iz nepoznatih razloga zaboravljeno razdoblje – na Pirinejskom poluotoku? – prije nego se nastanio u Palestini i prije egipadskog ropstva, to bi moglo tumačiti ustrajno čuvanje vlastitog identiteta i vjere, kao i 40 godina židovskog putovanja prema Palestini.

Istinita ili izmišljena, takva informacija pomaže objasniti snažnu vezanost Židova uz njihov identitet i bez nekog mističnog temelja. Osobito nesretna sudbina odredila je možda poseban oblik židovskog karaktera, krajnje muškim sredstvima braniti se od stapanja s drugim narodima.

Kad bi se takvim ili sličnim načinom prilazilo antisemitizmu, međusobno nepovjerenje postalo bi suvišno, jer jedna nepovoljna sudbina može svakog zadesiti. No, religiozno obojenje uzdiglo je judeo-kršćansku konfrontaciju sa historijske razine u nešto mistički nadnaravno, koje razumu nije dostupno. Dok god je problem antisemitizma samo u rukama njegovih pristaša i protivnika, racionalan pristup toj pojavi je otežan.

Netrpeljivost židovske vjere našla je u svim kasnijim „protureligijama“, koje su rasle na njenom stablu, u Kršćanstvu, Pravoslavlju, islamu i raznim sektama Protestantizma svoj nastavak i vodila u krvave ratove. Kao posljedica njenog manjinskog položaja, njena radikalnost pridonijela je i imperijalističkom karakteru sviju tih religija.

Veliki Inkvizitor u Karamazovima Dostojevskog tjera Isusa, jer on u crkvama nema – i nikad nije imao – ništa tražiti. Na njega bi čovječanstvo zaboravilo, da nije bilo crkve, koja je opet njegovu poruku zaboravila.

Razvoj odnosa Židova i ne-židova, tog najproblematičnijeg oblika rasizma, još nužno čeka biti spušten na ljudsku razinu i – ako je to moguće – toj suštinski iracionalnoj pojavi prilaziti racionalno. Contradictio in adjecto ili neizbježivo rješenje antisemitizma? Vjere su oduvjek uspješno zadovoljavale mistične potrebe.

Romanizirani Gali postali su Francuzi, germanski Franci Nijemci, stanovnici Katalonije – Gotske zemlje za razliku od Andaluzije, vandalske zemlje, Španjolci, do danas nesavladano, to ipak dokazuje mogućnost promjene identiteta.

Ono što danas više od nacionalnog imena određuje identitet ljudi je jezik, pasoš, okruženje u mladosti, mjesto stanovanja i političko uvjerenje, a sve se to – pa čak i utisak okruženja u djetinjstvu – može promijeniti.

Židovi u Švicarskoj jedva se razlikuju od ostalih Švicaraca, oni su prvo Švicarci, a tek onda Židovi. Navodne židovske karakterne i tjelesne osebine posljedica su okoline, odraz emocija, kojima su Židovi oduvijek bili izloženi. U Izraelu ljudi se ne razlikuju od ostalih stanovnika Zapada.

Svojim predcima ništa ne dugujemo jer se ono što su bili i činili ne može promijeniti. Svojim potomcima opet dugujemo sve promijeniti, što nas iz prošlosti truje, jer sami možemo odlučiti, što smo.

Mnogi Židovi pokušali su promijeniti svoj identitet i prilagoditi ga okruženju u kojem su živjeli, i velikom broju to je uspjelo. Međutim, sve dok se njihov identitet i dalje obostrano smatralo židovskim, od njih se očekivalo tradicionalne stereotipe židovskog ponašanja. Prosvjetitelj, Moses Mendelssohn je vjerovao, da će integracija u njemački narod proizaći iz učenja ispravnog njemačkog jezika. Njegov sin Salomon dao je svoju djecu kršćanski krstiti u istom uvjerenju. Pa ipak glazbena djela Mosesovog unuka Felixa – gorljivogog Protestanta – bila su zabranjena u doba Nacizma. Kako postupati s takvim banalnim ustrajnostima vjekovnog antisemitizma?

Vrludanje te pojave ne dozvoljava jednodušan odgovor, no u praksi će se pitanje antisemitizma rastvarati usporedo s napretkom prosvjete i internacionalnosti.

Još danas neke židovske majke ne vole, da im se djeca žene s nežidovima. Židovi s utjecajem često pomažu Židove, kao što i Hrvati Hrvate i Srbi Srbe.Nije li ograničenje zabrane kamata na Židove bilo oblik rasizma? Da se bar taj rasizam proširio po svijetu!

Sve to nije karakteristično samo za židovsku situaciju. Srbi i Hrvati, Španjolci i Portugalci, Englezi, Škoti i Irci, pa čak i Šveđani, Finci i Norvežani, ponašaju se slično jedni prema drugima.

Iako je muški židovski monoteizam bio do danas glavni oslonac patrijarhata, u miroljubivim uvjetima Pax Romana milosrdnije Kršćanstva postalo je državna religija, no od tada je ipak služilo nastavku rimskog imperijalizma. U međuvremenu, visoko razvijena arapska kultura se Islamom do danas suprotstavlja Rimskom Kršćanstvu. Prije toga, grčki otpor Rimu izrazio se u pravoslavnoj secesiji, a Luther je konačno emancipirao Njemce od pokvarenog Rima. Sav taj niz protureligija počiva suštinski na židovsko-patrijarhalnim temeljima, koje se danas smatra upitnim. Dio antisemitizma i danas živi od kršćanskog pogleda na Židove kao „tvrdoglave ubojice Isusa“. Takav utjecaj ove vrste religija jenjava, no neobrazovan i dalje je iznenađujuće uporan.

Svatko tko se usudi uhvatiti u koštac s problemom sadašnjeg odnosa ne samo judaizma i kršćanstva, već i kršćanstva i Islama, morao bi vidjeti sličnost islamske Božje države i kršćanskog Zapada. Dobronamjerna izjava Angele Merkel „Islam pripada Njemačkoj“ je iluzija, jer dvije srodne a suprotstavljene forme Božje države teško mogu biti sposobne za suživot na istom gelgrafskom područlu. Sve dok državni ustav počinje “U ime Boga”, i dok se najveće političke stranke u Europi nazivaju kršćanskim, ne može se poricati, da je i „Kršćanski Zapad“ neka forma Božje države.

Prezir antisemitizma potsjeća na “desničarski” prezir prema svemu “ljevičarskom”, na kapitalistički prezir prema siromaštvu, na socijalističku pobunu protiv nezasluženih prihoda iz akcija, na gomilanje imovine kao umjetno zaoštravanje ljudske nejednakosti. Svi ti stavovi temelje se na tradicionalno patrijarhalnom pogledu na svijet, koji danas postaje upitan. No prezirom se ne mijenja jedan uhodan svjetonazor, već samo njegovim suštinskim rastvaranjem.

Rasizam je – kao i nacionalizam – grupna neuroza s utvrdivim uzrocima.

Valja nam razmisliti o boljem idealu rodne harmonije, temeljenom na međusobnom poštivanju. Sve dok se taj odnos nastoji poboljšati odlukama patrijarhalnog karaktera, slabljenje apsurdne konfliktne situacije rodova nije moguće bez objektivne, psihološke perspektive. Kao što dvije osobe jedno drugom drže ogledalo, tako i rodovi mogu postupati.

Jedino rješenje tinjajućeg antisemitizma je dakle radikalno iskorjenjivanje svih religijskih konotacija. Objašnjenja bi trebala stvoriti druge pristupe, jer opasni, lažni i štetni dosad prevladavaju. Sve dok se to ne dogodi, civilizacija ne zaslužuje to ime.

U posljednje vrijeme, kao reakcija na buđenje neonacističkih pokreta, sve se češće govori o holokaustu, mlade se pita o njihovom gledištu, intervjuirani su bivši zatvorenici logora, upozorava, da se slični porivi rano prepoznaju. Zastrašujuće je, što se možda središnja pozadina holokausta uopće ne spominje: da su glumci užasa bili potpuno uvjereni činiti nešto dobro za čovječanstvo. Svi diktatori, koji su postali masovne ubojice zračili su isto i zapravo služili ciljevima koji su ideologizirani, uspjeli uvjeriti dovoljan dio stanovništva u manje ili više demokratskim uvjetima, da okrutnost prema manjinama vidi kao legitimnu i da ju državna vlast primjenjuje u njihovu korist.

S jedne strane, fenomen takvog ponašanja većine može se objasniti opažanjem Konrada Lorenza o sličnom ponašanju u životinjskom svijetu – Takozvanom Zlu – gdje male razlike boje jedne, služe kao razlog za najokrutniji progon sa strane druge grupe. Kaže se, da je mozak gmazova u svima nama odgovoran za slično ponašanje ljudske vrste. No, mozak gmazova ne razlikuje loše od dobroga! Znamo li doista pouzdano, da naši ideali ne mogu prerasti u okrutno ostvarenje? Je li okrutnost potpuno protjerana iz fenomena života? Zar dimenzija ljudskog prezira ne prebiva i u kapitalizmu kao i u komunizmu? Koja vrsta civilizacije može izbjeći masovni sukob? Koja se politika ikada predstavila drugačije nego u interesu svih? A koja od njih je svima poslužila?

Ljudska agresivnost uvijek pronalazi nove načine da se ostvari. Tek što ste se pokušali zaštititi od zla, novo vreba iz neočekivanog smjera. Put u pakao je popločan dobrim namjerama. To mora biti vrlo šareno popločavanje …

Postavljanje takvih pitanja moglo bi biti uspješnije protiv ponavljanja progona nego traženje krivnje i odgovornosti. Lorenzovo Zlo je možda prisutno u svakom natjecanju. Ono što je meni dobro, nekome se može činiti lošim. Nije li sav rast nekom drugom ograničenje? Sve dok planet ne može rasti, naš rast je opasna opcija

Kad je riječ o rasizmu, suočeni smo s latentnom, nepoželjnom, ali samo poluvidljivom diskriminacijom jedne staromodne manjine. Sam izraz prvenstveno se odnosi na mržnju prema Židovima. No, previđa se dvostruki smjer prezira: onaj većine prema manjini i onaj manjine prema većini hrane se međusobno.

Povremeno, u smislu fenomena Romea i Julije, oba smjera mogu preći u svoju suprotnost, prijezir se pretvoriti u ljubav ili njihove miješane oblike, koji žive zajedno – kao između europskih Židova i Kršćana od prosvjetiteljstva do danas.

Jasno je, da je politički pristup rasizmu kroz osudu, zabranu i kaznu bespomoćan i naivan. U svim rasističkim impulsima živi precjenjivanje vlastitog iz potrebe njegovog čuvanja mentalnim ograničenjem.

Suočavanje s antisemitizmom postaje kompliciranije kad se shvati, da on uključuje i dimenziju otpora protiv patrijarhata koji je iznimno oblikovao židovski karakter.

Kao i patrijarhat uopće, židovski je patrijarhat, unatoč svim progonima Židova, bio uspješan u znanosti, kulturi i svijetu financija.

Uspjeh patrijarhata nas je doveo do neriješene prenaseljenosti planeta do 9 milijardi, podjele svijeta na prvi, drugi i treći, i ogromnih razlika između milijardera i beskućnika.

Sve je ambivalentno pa tako i uspjeh sam po sebi. Sjetimo se Hegelovog jedinstva suprotnosti …

Zaključak, da je židovska religija imala odlučnu ulogu u ugledu patrijarhata nije antisemitski, već naprotiv, filosemitski, jer je sam židovski narod najteže bio pogođen posljedicama svoje ekstremne religije.

Čudno, da se taj očiti paradoks nigdje ne spominje. U vrijeme jednoglasnog otpora protiv patrijarhata ne raspravlja se u ovom kontekstu. Gdje je tu kršćanska ljubav prema bližnjemu? Shvatiti da su Židovi i Kršćani u istom položaju međusobno se kriveći poput Srba i Hrvata.

Možda se to može objasniti činjenicom da se radi o osudi društvenog koncepta koji se dugo smatralo jedinim ispravnim, a latentno taj ugled ima i danas, jer se kao alternativu patrijarhatu vidi samo matrijarhat, koji je kao -Archat tek negacija patrijarhata, a ne nešto zaista novo.

To radikalno novo vidim u uravnoteženom suživotu oba roda, u kojem svaka strana razvija svoje osebine, a po potrebi i one drugog roda, bez isključive ocjene sa strane jednog od njih.