piše: Milan Rajšić
Neplanirano ostajem još jedan dan duže u glavnom gradu Šokaca u bijelom svijetu. Razloga je mnogo.
Dva se posebno ističu.
Večeras prije sumraka, u vrijeme kada se ne razlikuje crni od bijeloga konca, odlazim u šumu. Ne, nisam postao egzibicionista, već se u to vrijeme jednako kao i kod svitanja, najbolje može prisustovati rici jelena, koja se svakoga septembra ponavlja u našim podunavskim šumama.
Tehnika je jednostavna. Čeka se da se neki od rogonja oglasi, a onda ovisno o boji i dubini glasa, lagano se šuljate prema njemu ili penjete na čeku. Oni u tenoru ili baritonu, nisu zanimljivi, jer su još mladi, ali oni koji u basu zaparaju ÖÖÖÄÄÄÜÜÜ!!! Ili tako nekako. E, to su kapitalci, čiji rogovi osvajaju medalju i koštaju desetke tisuća eura. Nažalost, za to moraju biti žrtvovani njihovi životi, njenom veličanstvu, boginji lova, Dijani.
Vi u bijelom svijetu, možete danas ričučeg jelena vidjeti na etiketi apatinskog piva Jelen, a ja ću ako bude sreće, kao prije četrdesetpet godina, vidjeti i borbu dva jelena za prevlast u prostoru i krdo od barem pet šest košuta. Veličanstveno!
Drugi valjan razlog je odlazak do zapadnog ruba mjesta, na Dunavac, jedan od rukavaca moćnoga Dunava. Dvadesetak metara dalje je gruntovna, ali ne i realna službena granica Hrvatske i Srbije. To ipak nije glavni razlog, već male kuće od desetak kvadrata u kojima su ovdje oduvijek živjele romske obitelji, koje su cčesto brojale i desetak žitelja. Kvadrat po glavi stanovnika. A što još stoji iza toga?
BAČKI MONOŠTOR – Legendarni jugoslovenski film “Skupljači perja” Saše Petrovića sniman je u okolini Sombora i Apatina, a šansu da se tada pojave na filmskom platnu dobili su i Romi iz okolnih naselja. Tako je, sasvim slučajno, ulogu dobio i Marko Petrović, tada četrnaestogodišnji dječak iz Bačkog Monoštora.
Iako je iz sela bilo angažirano stotinjak statista on se, kaže, izdvojio, jer mu je dodijeljena uloga mladoženje za kojeg udaju fatalnu Tisu.
Međutim, moglo se, ističe, desiti da ostane bez uloge, jer njegova majka nije dozvolila da joj se sin tako mlad ženi. Dozvolu je, kako kaže, dobio tek kada joj je objašnjeno da to nije prava ženidba.
“Igrali smo se na ulici, decembar je bio. Pozvali su me i rekli – ideš s nama snimati film. Nisam ni znao šta je film, tek smo u naselju bili dobili struju“, prisjeća se prvog sureta s ekipom filma “Skupljači perja”.
Snimanje je trajalo mjesec dana, a Petrović je za angažman bio plaćen i to dobro.
“Mogao sam u ono vreme za taj novac kupiti fiću. Koliko je novca bilo ne mogu sada kazati. Moji su imali konje i za zarađeni novac mogao sam kupiti dva konja i kola”, kaže.
Film “Skupljači perja” Marko Petrović je prvi puta vidio je u somborskom bioskopu. Prva reakcija je bila – ja na filmu?
“Mi smo iz Monoštora svi zajedno išli u bioskop da bi videli film. Dolazili su na autobusku stanicu, tražili autogram, a ja ne znam šta hoće, nisam znao ni pisati”, priča.
Film na traci i dalje čuva i ponekad ga pogleda. Nakon filma “Skupljači perja” imao je ponudu za snimanje filma u Rumuniji, ali ovoga puta nije dobio dozvolu roditelja i tako je završila njegova kratka filmska karijera.
“Da sam otišao danas bih bio pravi čovek. Oni su me hteli školovati”, kaže.
Film Skupljači perja, režirao je jedan od najuspješnijih redatelja s ovih prostora, Aleksandar Petrović, a godine 1967. dobio je nagradu na međunarodnom filmskom festivalu u Canes, a nedugo nakon toga i nominiran za Oskara za strani film.
To je prvi film u Europi, koji se bavi “ciganskim poslovima”.
Glavnu ulogu Crnog Bore, igrao je Albanac s Kosova, Bekim Fehmiu. U filmu su glumili još Bata Živojinović i Olivera Vuco, a ostalo su sve bili naturščići.
Film je proslavio romsku melodiju “Djelem, djelem. Maladilem, sukare romeja” (Sretao sam i sretne cigane)
Ili je možda pjesma doprinijela da film bude poznatiji?
Bilo ovako ili onako, sretan napuštam ove prostore, pa pravac preko Dunava.
Bez straha, neću plivati…