piše: Milan Rajšić
Godinu dana je prošlo od trijumfalnog bijega Osloboditelja iz demokratskog svijeta. Godinu dana se Afganistan dinsta u vlastitom sosu. Usput ga je pogodio i zemljotres. Nismo se baš iskazali u pomoći. Par vreća riže. Od koga je i dosta je.
Za godišnjicu kurvinjskog bijega iz Kabula, njemački i francuski vojnici u formi Osloboditelja iz demokratskog svijeta, napustili su UN misiju “Minusma” i povukli iz Mali većinu od 13000 plavih kaciga. Ostalo nešto sirotinje iz Toga, Pakistana.
Njemački vojnici se premještaju u blizinu Tajvana, a pretpostavlja se da će Demokracija ionako uskoro doći u Mali. Pretpostavlja se da su slobodni izbori mogući već krajem 2024. Ili možda 2025.? Nećemo valjda cijepidlačiti.
U međuvremenu Rusi popunjavaju nastali vakum u jednoj od najsiromašnijih država svijeta, ali s dobrim geopolitičkim položajem i rijetkim mineralima.
Dobro je da postoji vojska, dobro je da vojska ponekad i bježi. Bez ove vijesti, potpuno bi mi u zaborav palo putovanje po Maliju i Zapadnoj Africi.
…bilo je to prije dvadesetak godina, puno prije nego su u Mali stigli islamski fundamentalisti i plave kacige.
Ogromnim drvenim brodom čijeg se imena danas ne sjećam, a koji je ličio na Noevu lađu, plovio sam desetak dana po rijeci Niger.
U luci Mopti, smo natovarili stotine džakova riže i hirže, a onda u narednih 400 kilometara plovidbe, utovarali sve, svašta i svakoga. Vreće suhe ribe, ovce, koze, goveda, ljude. Četiri dana i tri noći smo se ljuljuškali na Nigeru, ponekad nas je gurao vjetar i vodena struja, a ponekad preglasni smrdljivi brodski motor. Noći su bile svježe, dani prevreli i teško preživljivi i pod ogromnom ceradom, razapetom da zaštiti ljude i životinje. Već prvih sati sam dobio proljev. Jedan od onih gdje vidite kako nestajete. Trajao je četiri dana od Mopti do Timbaktu, pa još tri dana u Timbaktu. Sve medikamente ponesene iz Europe i nekoliko bezobrazno skupo plaćenih u Africi sam potrošio i preostalo mi je samo da gledam u ogledalu, kako se skupljam, sušim, smanjujem. Beznadno sam otišao na “posljednju večeru”, naručio kilogram pečene jaretine, zamotane u papir od vreće za cement…
Ponekad razumijem ravnozemljaše.
U povratku sam se sunčao na krovu kapetanove kućice, jeo, pio, pušio i uživao.
Brod je sada bio natrpan ogromnim pločama soli iz Sahare, plus neizostavne koze, ovce, krave, putnici ženski i muški. Malo, malo pa se pristajalo. Na kratko. Točnije toliko dugo, dok se ne istovari i utovari ljude i robe. Ponekad je posada s broda na vlastitim leđima nosila putnice i njihove kofere. Ponekad se svlačilo hlače, pa hodalo do obale. Jedne večeri, brod se zaustavio samo par metara od obale, dalo se naslutiti da je velika i važna luka. Kapetan mi je rekao da smo u Niafunke i da će utovar i istovar potrajati nekoliko sati.
Na obali svečano, slavi se pobjedu na izborima. Za popiti, za pojesti i za čuti.
Svira se sve u šesnaest. Dvije gitare, razne udaraljke, malijska gitara s jednom žicom. Toči se čaj, alkohola nema, svi oko mene su muslimani.
U to vrijeme koristim Altavista. Google je tek najava i u povojima. Do prije pet šest godina, nisam ni znao da sam prisustovao koncertu Ali Farka Toure. Rodonačelniku pustinjskog bluza.
Ali je u međuvremenu preminuo. Sada slavu ove vrste glazbe, svijetom pronosi njegov sin Vieux. Danas je njegov Desert bluez, u Maliju zabranjeno voće.
Ovo je samo nostalgično sjećanje na prijateljski, tolerantni Mali, kakav sam ja doživio na rijeci Niger, u nekadašnjem centru pametnog i naprednog svijeta, u Timbaktu, u Sahari, pazio sam da ne nagazim na djede ili bake, među animističkim Dogonima u Bandiagara, odmarao pogled na šarenoj tržnici u Djenne, odmarao tijelo u hladovini ogromnih stabala baobaba, jednako kao i u hladovini širom svijeta poznatoj džamiji izgrađenoj u Banko tehnici.
Još sam jednom išao u Zapadnu Afriku, Južna Sahara, Mauritanija, Senegal, Gambija. Nažalost, Marija koja je putovala sa mnom, bila je uskraćena za jedinstvene slike iz Malija.
Obavezno poslušati novi album “Les Racines”
***
Šume gore, brodovi ne mogu ploviti rijekama, atomske elektrane se ne mogu hladiti, rat(ovi) traju, mrtve ribe plivaju leđno, corona ubija, tajfuni i hurikani u Europi.
Novi normalitet na djelu.
Trebaju nam “krv, suze i znoj”, govorio je u sličnim situacijama Churchill.
“Pronaći ćemo mi naše mjesto pod suncem!”, tješio je u teškim vremenima njemački car Wilhelm II, i slao tisuće na front.
Danas je aktualna sarkastična izreka njemačkog ministra financija Lindnera: “Dosta je građanskog mentaliteta kako je sve besplatno i da sve to plaća država!”
Još samo nedostaje izjava Louis XIV: “Država to sam ja!”
“Ekreme, sine, Zemlja je okrugla
Ekreme, bilo je znanja prije Google-a
Ekreme, sine, što onakvu ženu patiš?
Ekreme, sine, ko će djecu da ti vrati?
Ekreme, sine, Amer se spustio na Mjesec
Neće te čipirat Bill Gates, ma niđe veze
Ekreme, sine, mjesto tijela svoj um truješ
Ekreme, sine, od čega misliš umrijet?”
/Zabranjeno pusenje/