tekst i foto: Milan Rajšić
Na horizontu, nesvakidašnji panonski motiv. Brdo, ili nešto sto se brdom može nazvati, jer mu je visina tek stotinu i neki metar iznad morske visine.
Na vrh brda, ne mrda vrba već čvrsto stoji elegantna bijela građevina. Spomenik ruskim vojnicima, koji su u drugom svjetskom ratu dali svoje živote za oslobođenje Batine, Baranje, Hrvatske, Jugoslavije.
Monument je djelo Antuna Augustinčića, čiji su najpoznatiji radovi, portret Josipa Broza Tita i moćni Konjanik, koji se nalazio na legendarnoj crvenoj novčanici koju smo svi godinama, rado držali u svojoj ruci. Najprije je to bilo 100 dinara, da bi trideset godina kasnije imala šest nula. U početku se za nju moglo stanovati ili jesti mjesec dana kao student, dvije su bile dovoljne da se čovjek gospodski provede u Poljskoj mjesec dana, mogla se bez problema promijeniti u nekoj od mjenjačnica u Londonu i proglašena je od numizmatiöara, jednom od najljepših novčanica nekapitalističkog svijeta. Na kraju njenog života, za nju se mogao kupiti “drek na šibici”.
Most preko Dunava, izmedju Bačke i Baranje je zamijenio kompu, skelu, koja je godinama prevozila ljude i robe u obadva pravca.
Svoju osnovnu funkciju, povezivanja, most je posljednja tri desetljeća izgubio i neslavno postao Most razdvajanja. Na njemu tek rijetki kamioni, automobili i poneki biciklista, koji pokušava popuniti rupe u novčaniku, kupujući povoljnije u susjednoj Srbiji, cigarete, kavu pa i kruh.
Batina, biser na Dunavu, se pretvorila u avetinjski grad. Na kućama spuštene roletne, zidovi trošni i ruševni, rijetki ljudi na ulici, a i kad ih ima, pripadaju prvoj ili drugoj hokejaškoj ligi Hrvatske, kao i ja sam, član kluba 65 +.
Teška vremena prijatelju, đavo ih odnio…
Paletu sa sivim i crnim, zamjenjujem vedrijim i veselijim tonovima. Ovaj put ne zbog stvarnih i realnih slika i prizora, već zbog susreta s desetak bivših šumarskih radnika, sjekača, s kojima sam radio prije četiri desetljeća, koja su na našim licima ostavila Znakove pored puta, ali nam nisu izbrisala sjećanja. A toga napretek. Stotine hektara pošumljenih površina, težak ali lijep šumarski posao po svakom nevremenu, stvaranje novoga poduzeća, svakodni napredak uz moto Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više rastemo! ( iz Kusturičinog filma).
Vrhunac sjećanja, ovaj put u najveselijim bojama i glasnom smijanju, je sjećanje na jedan od brojnih sindikalnih izleta, kada sam organizirao posjetu Beogradu, Dubrovniku, Lovćenu…, a uz sve to još i let avionom.
Danas, svaki puta kada ulazim u avion, kroz glavu mi prolaze slike, uplašenih, začuđenih, oduševljenih radnika (među kojima je bilo dosta onih koji nisu imali ni završenu osnovnu školu).
Nadam se da će me ova nadrealistička slika, pratiti i kada stjuardesa, ugodnim glasom izgovori: Cijenjeni putnici, na posljednjem međugalaktičkom letu, molimo Vas za zavežete svoje sigurnosne pojaseve. Sretan, ugodan i miran let Vam želimo!
