U izdanju Matice Hrvatske Sisak izašla je 9. zbirka poezije Maje Šiprak.
Urednica i lektorica Sanja Beraković o knjizi kaže:
Zbirka Spokoj mojih nemira svoju će čitateljsku publiku susresti u desetoj godini Majina pjesnička pojavljivanja na književnoj sceni.
Prigoda je to da se upoznamo s presjekom njezina dosadašnjeg djelovanja i to izborom pjesama objavljenih u prethodnih osam zbirki, s daškom novih stihova, naslova ili oblika kojima su od prvog objavljivanja dobile poneku „boru“ iskustva i dubine.
Pred čitateljem je stotinu i jedna pjesma, neprekinuta nit poetskog tkanja od prvih objavljenih pjesama do danas, vječna priča o ljubavi, čežnji i patnji, posrtanju i ustajanju, snazi Ljubavi, Žene i ljepoti Života – kao slavljenička torta koju autorica dijeli sa svojom publikom.
Recenziju za istu napisao je Nikša Sviličić, dok je uvod u obliku pjesme napisao književni kriktičar i pjesnik Tin Lemac.
KAKO SAM VIDIO MAJU ŠIPRAK
U stoljetnim rudnicima
ulja i sunčevih sjemenki
ona slaže alat i svjetiljke.
Odluta krivudavim hodnikom
kako bi govorila s podzemnim bogom
i donijela mu listine
na kojima su iscrtani tajni prolazi.
Smiješi se
zatamnjenom zavjesom očiju,
dok s ruku trese bobičasto inje
podzemnih pješčanih zvijezda.
Razgovaravši s bogom,
vrati se u odaje rudnika,
zakuje listine na zemljane zidove,
zažmiri
i odleti u nebo.
Tamo postane sveta pralja.
Skida jastučnice
s divovskih oblaka,
trese ih u nebeske košnice
i pere u vodi u kojoj se tope
prozirni Božji kristali.
Nosi ih u anđeoska dvorišta
i polaže o nebesku paprat
kako bi dugo sjale ljudima
koji smeteni tumaraju zemljom.