Sven Adam Ewin
Moj susjed jutros roštilja. Uz godišnjicu braka.
Na ražnju mlado janje. Okotilo se s proljeća.
A meni pišaju zubi, što rekla moja baka.
(Ah, moja draga baka iz devetnaestog stoljeća!)
.
Znala si riječima dati svoj specifični začin,
Mada za knjigu nisi pokazivala revnost.
I premda nepismena, ušla si na svoj način,
Kroz odškrinuta vrata u hrvatsku književnost.
Ostani u njoj trajno. Ne daj se otjerati.
(I gori su se tamo u toplo ušuškali.)
Na tronošcu, u kutu, predivom vrijeme krati
I ne odbijaj, bako, ovaj moj darak mali.
Ali tebi se ne da. U sjenu ti bi sjela.
Otkako na svijet dođe, u nečijoj si sjeni.
I sada tražiš sjenu u koju bi se djela.
O, znam ja tebe dobro: ti skrit ćeš se u meni!
I nitko neće moći u tome da te spriječi,
I ti ćeš tamo vidjet (to možda nisi znala),
Ti vidjet ćeš da tamo procvjetale su riječi,
Riječi koje si davno u meni posijala.
A ako možda nađeš tek bijele krizanteme,
Ni ovdje nije bajno. Zima je već. I sniježi.
Za naš ponovni susret čini se stiže vrijeme!
(Spravi buketić skromni da susret obilježi.)