piše: Milan Rajšić
Godina je 2471. Mladi transgalaktički znanstvenik ZINIRDD DIMIZRD MZDD MZRVD MBKNVD *, koji radi na revolucionarnom projektu “Novi vrli svijet”, pred milenijskim je otkrićem. Za završetak istraživanja, nedostaje mu samo nekoliko desetaka genoma, Četiri para x i y kromozoma i pet spirala dezoksiribonuklearne kiseline, zvane DNK. Čovječanstvo je potpuno konsternirano u svom čekanju epohalnog otkrića.
Par stotinki sekunde poslije upisivanja tajnog koda “4.G”, istraživač biva, u četiri dimenzije, okružen milijunima još neviđenih i nikome u Galaksiji, poznatih podataka, vezanih uz toliko željene i radi očuvanja Univerzuma, važne genetske podatke.
Oko zadivljenog ZDMMM **, u antiintergravitacionom prostoru, započe proces sličan leptirovom letu, praćen Vivaldijevim godišnjim dobima prolijeću, rotiraju, kruže, levitiraju oko njega brojne priče, fotografije, zabilješke, sjećanja, radosti, zadovoljstva, prijateljstva…***
ZDMMM, koji je posljednjih 500 godina i sam nastajao uz pomoć i na temeljima nedovoljno istraženog 4.G, istovremeno je začuđen, fasciniran i presretan. Širom otvorenih usta i očiju, guta i upija algoritme koji ga okružuju, pohranjujući ih direktno u čip ugrađen na sljepoočnici.
Pažnju mu između bilijuna algoritama, privuče jedna nedatirana požutjela fotografija, za koju u tren oka, lagano dodirnuvši vrh nosa, sazna da je nastala nekoga siječnja, neke 1971. godine gospodnje, u nekom prostoru, koji su ondašnji žitelji Plavog planeta, nazivali hotel Central.
Komadić papira, odštampan u crno bijeloj ofset tehnici, modernoj u ta vremena, oduševio je tih dana sve čitatelje Glasa Slavonije, u to vrijeme u Slavoniji i Baranji, prestižnijih novina od New York Times, Le Mond i Frankfurter Algemeine Zeitung, zajedno. Mistično, magično djelovanje novootkrivenog, bez zadrške na prvi pogled zaokupi sve znanstvenikove organe i on jednim laganim treptajem, otkaže dvije poslijepodnevne transgalakticke konferencije na temu Budućnost Sunčevog sistema u novom mileniju i premijesti ih za poslijepodnevne sate, sam se bacivši da po najnovijoj, svijetu još nepoznatoj metodologiji, istraži i upije sve o fenomenu 4.G
Nakon pedesetak, očekivanih i u to vrijeme, između 1950. i 1953. zemaljske godine, uobičajenih susreta svemirskih Praskova i isto toliko Crnih kozmižkih rupa, u tadašnjem poznatom ograničenom prostoru, koji se nalazio između ondašnjih geodetskih točaka Triglav, Vardar, Subotica, Dubrovnik, započela je budućnost 4.G.
Prvi relevantni tragovi nastajanja i značenja 4.G, sežu do desetljeća sedmog unatrag.
Ovaj prostor je od ljudi, ondašnjih stanovnika Zemlje, nazivan Jugoslavija i u njemu je živjelo nešto manje od dvadeset milijuna zanimljivih kreatura, koje su sve na prvi pogled bile slične: hodale na dva štapa, s druga dva, lamatale na sve strane svijeta.
Homo sapiens balkanikus sp. su imali na stražnjem dijelu, veća ili manja, tanja ili deblja zadebljanja nazivana stražnjica, guza, ritka…, na kojima su prema ondašnjoj lingvistici, “...sjedili dok su jeli, pili, čitali, radili i po kojima ih se udaralo drvenim štapom ili kožnim kaišem, a sve u svrhu odgajanja (stara metoda zvana Batina je iz raja izasla)…”
Glavna razlika među tri milijarde ljudi, koliko je tada živjelo na Tera nondum cognito, ogledala se u nečemu, što su zvali glava, mozak, razmišljanje, pamćenje, osjećaji…
Petnaestak zemaljskih godina kasnije, do danas nerazjasnjenom kosmičkom providnošću, ti mladi ljudi nastali poslije Velikog praska, još nazivani djevojke i dečki, narednih su desetak godina provodili svakoga dana, pet do deset sati, zajedno, u prostoru koji se zvao škola i služio kao mjesto iz kojega su izlazili sve bolji i bolji ljudi.
Školovanje je bilo razdijeljeno na osnovno, tehničko, birokratsko, humanitarno…
Prva godina drugog ciklusa školovanja, protekla je bez većih interakcija i obostranih aktivnih djelovanja, između učenika (stari naziv za onoga tko svojim stražnjim dijelom glanca školski namještaj zvani klupa)
Poslije godinu dana, jedan, skoro trećinski dio, odlučio je tražiti novo stanište, na kome će bolje, brže ili drugačije rasti dalje.
Preostao je 31 primjerak ljudske rase, koji će, najprije pod imenom Tehnička škola Ruđer Bošković, a kratko nakon toga Građevinski školski centar, biti pedagoško-obrazovnim metodama kreiran i predodređen za spas planeta Zemlja, koji pokazuje prve znakove, dotadašnjih loših obrazovnih metoda.
Desetak odraslih ljudi, zvani učitelji, predavači, profesori, majstori… na sebe su preuzeli obavezu, brinuti, hraniti, zalijevati, uklanjati korov, a sve kako bi omogućili što lakši pristup svjetlosti važne za rast i razvoj još krhkih, lako lomljivih primjeraka ljudskog roda.
Koliko su to dobro radili, svjedoče i sačuvani podaci, prema kojima je, statističkim riječnikom rečeno, visoko signifikantna većina (98%), nakon četiri godine vrhunskog mentalnog inžinjeringa, uspjela postati odrasla, zrela i odgovorna, za neku novu Crnu kosmicku rupu i neki novi svemirski Prasak, čija će funkcija bila – opstanak ljudske vrste i planeta zvanog Zemlja.
Poašnjenje pojmova :
*Ime znanstvenika, koje je proizvod slaganja inicijala 29 imena koja su okupljena oko tajnog 4.G
**Inicijali znanstvenika proizaslog iz tajnog 4.G
***Nacini medijskog i komunikacijskog djelovanja ondasnjih stanovnika planeta i rezultati ljudskog razmisljanja i djelovanja
…
Na “predpotopnom” compact disku od milja zvanom CD, još je preostalo par datoteka.
Vidno umoran, ispunjen tisućama interesantnih, fascinirajućih detalja, naš mladi znanstvenik, otvori posljednju digitalnu mapu.
U nano sekundi okruži ga trideset i jedno lice učenika 4.G, njihove razrednice i jos dvojice profesora.
Majstorska crno bijela fotografija, izašla iz foto studija Varnai.
GSC OSIJEK, MATURANTI 4.GRADJEVINSKOG 70-71
Uvećana fotografija je mjesecima stajala u jednom od izloga na osječkom korzu i na taj način, žiteljima grada na Dravi, poručila, Računajte na nas.
Slijedi Nalaz o zdravstvenom i psihološkom stanju, sastavljen 20. rujna 2021., s nejasnim potpisima specijalističkog konzilija, iz koga se može pročitati sljedeće:
-mobilnost neometana i neograničena, bez upotrebe tehničkih pomagala (štapovi za poštapanje, hodalice, kolica…), kretnje usporene;
-tijela u procesu blagog povijanja i bez izrazitih zadebljanja u predjelu abdomena;
-glave pokrivene kosom u stotinama nijansi sive ili u formi ćelavosti;
-zdrava braon boja kože kao potvrda, da se još svakodnevno izlazi u šetnju, bicikliranje, veslanje, rad u vrtu…;
– oči i pogledi veseli, jasni, radosni i još uvijek prodorni;
– broj i vrsta zuba promijenjeni, (nedostaju aktualni podaci);
-govor tečan, glasan i bez pauze
(za riječ se svatko mora izboriti sam)
-sjećanja na događaje od prije pedeset godina su besprijekorna, a lako se zaboravlja jučerašnje dvosatno traženje naočala koje se nalaze na nosu;
-primjetno zaboravljanje lica ili imena;
-apetit odličan; jede se sve i u pristojno velikim količinama;
-odmaranje i spavanje, u granicama normale;
-izražena hiperaktivnost i ljubav prema životu;
– međusobne simpatije i zaljubljenost su konstanta i na nivou od prije pedeset godina, ali bez izraženih erotskih fantazija i snova
Diagnoza: Virus šestog desetljeća života mutira i prelazi u novu deceniju
Terapija: Susretati se svake druge godine, minimalno dva dana. Mjesto susreta mijenjati po potrebi.
Hrvatski zavod za statistiku je na posljednjem popisu stanovništva sakupio sljedece podatke o imovinskom stanju dvojice bivših učenika 4.G:
– Jedan šator koji procuri kad pada kiša, tri bicikle od kojih dvije imaju probušenu gumu, dva plastična čamca, jedan drveni bez dna, tri gitare raštimane, jedna bez žica, četiri pojačala koja ne ispuštaju zvuk, tuce kokoški crnih, dvije grahoraste, tri ovce, jedan ovan, komplet sabranih djela Dostojevskog nepročitan, komplet Krleža u kome je prelistano prvih pet stranica Povratka Filipa Latinovića, planinarska naprtnjača na dva mjesta od miševa progrizena, nekoliko pari Alpininih cipela za planinarenje i šetnju u prirodi, od kojih većina nije očišćena, fotokopija Van Goghovih suncokreta, Žankov akvarel s motivom iz Baranje original, deseci crno bijelih fotografija, sakupljanih posljednjih šezdeset godina…
Od sreće i zadovoljstva zbog dobro obavljenog posla, mladi znanstvenik se razlije u plazmu i kao Dalievi satovi, odteče, odplazi, odcuri do šarenih vrata na kojima je velikim slovima pisalo:
Rubikon je prekoračen, kocka je bačena! Živio Novi vrli svijet.
Kroz galaktički eter se razli umilni zvuk. Oda “Maturalac” uđe u sve antene, odašiljače, prijemnike, usisivače…
Gotova je škola, prošla je matura. Neki će u vojsku, a neki i do fakulteta. Život na nas čeka. Puno toga škola nam je dala. Maturalno doba sedamdeset neke, tak’o doba više desiti se neće. To je škola rokenrola!
Nakon deset ljeta, život na nas vreba. Imamo svi pos’o, pa i oni na kraj svijeta. Gradila se cesta, puno je kredita, niko za nikoga ne pita. Slavili smo tada prvi maturalac, ušli u školu, gdje je svatko znalac, rokenrola, dobrog rokenrola!
Drugi maturalac nije im’o sreće. Bio je u doba, kada sva’ko brani svoga, da ne kažem Boga.
Čuv’o svatko glavu i birao neku svoju stranu. Ostala praznina u našem maturalcu i ostala praznina u cijelome krklancu. Rokenrola, starog rokenrola!
Treći maturalac dao nam je snage graditi i dalje i imati neke ideale, ali one prave. Na okupu djeca i idila među nama vlada. Željeli smo samo da nam bude bolje i po cijenu svoje vlastite slobode. Maturalac, maturalac!
Ćetrdeset ljeta, djeca naše djece. Kako sve to ide i kako se okreće? Okreće. Prolaze nam dani a mi na zelenoj grani. Ipak smo se našli svi na maturalcu, gledajuć k’o uvijek u istome pravcu. Rokenrola, dobrog rokenrola!
Peti maturalac, klima nam se klima. Cijeli svijet po nekim čudnim putevima giba. Klima se klima. Naprijed dva, korak iza, još nas uvijek na okupu ima.
U jednoj ruci unuk, a u drugoj štap. Mi idemo dalje, ne plaši nas mrak. Maturalac, maturalac, maturalac…
