piše: Milan Rajšić
Starija gospođa, ukusno obučena kao da ide u teatar, lagano i odmjereno korača u gumenim čizmama preko mulja zaostalog nakon što se more povuklo. Gospođa jednom rukom kroz blato vuče alatku sličnu vilama, grabljama i motiki.
S vremena na vrijeme začuje se “klik!” i na površinu izađe neka od školjki, kojih je ovdje u Bretanji izobilje, a sakupljanje, nacionalni sport kao i pecanje u Baranji. Posebno je puno šetača-sakupljača, nedjeljom poslije ručka.
Staro ime ovoga prostora na krajnjem zapadu Francuske, bilo je Armorika, “zemlja na moru”.
1200 kilometara obale oceana, čine pješčane dine, bizarne kao da žene u crno obučene, međusobno razgovaraju i ogovaraju, kamene stijene, pa slijede u pravilnim razmacima mali pješčani zaljevi, a onda poviše njih crvene uspravne stijene.
U Bretanji su na vlasti Vjetar i Voda.
U zaljevu Svetog Mihaila, svećenici su naučili seljake kako da od mora otimaju, komad po komad zemlje i kroz desetljeća i stoljeća, pretvore je u plodnu. More je kao i Dunav kod nas, svakodnevno donosilo bogatstvo zemlji, samo je trebalo naučiti iskorištavati i kontrolirati. A ovdje je sve pod kontrolom. Dvije žetve, berbe, godišnje.
Tridesetak kilometara plodne bogate žitnice, a onda isto toliko kilometara obale i zemlje, koja se nije dala pokoriti.
E, ovdje je čovjek, vidjevši da neće izaći na kraj s prirodom, promijenio pristup, pa ušao stotinjak metara u more i tamo napravio kilometre i kilometre uzgajališta školjki. Školjki svih vrsta, a najviše oštriga-kamenica.
Od antičkog vremena, poznati afrodizijak i delicija, prodaje se ovdje na svakom koraku. Prodaje se u restoranu ili u trgovini, a pojavili su se i automati za prodaju školjki. Rade 7/7 dana; 24/24 sata. Prodaje se po pola tuceta ili tuce. Komad može samo za probu. Cijena već od pet euro za tuce, podrazumijevaju se one sitnije..
Broj žitelja u Bretanji se posljednjih desetljeća stalno povećava! Jesu li u pitanju školjke?
****
Zanimljivo je da Francuzi, baš ni ne odškrinu vrata za ulazak novosti iz bijeloga svijeta, posebice iz Amerike i Engleske. Čak što više, veliki su protivnici “instant života”, koji najčešće dolazi s te strane svijeta, ali neke novosti, kao automati prodavači, prisutne su. Pored spomenutih školjki, već i kod nas viđenih automata za mlijeko i jaja, ovdje se prodaju svi poljoprivredni proizvodi, jednako voće i povrće, brašno, kolači, kroasani i baguet, a vidio sam i automate za picu. Odabereš, ubaciš i za tri minute pečeno!
Zanimljivo je da svako veće mjesto u Francuskoj, ima svoju komunalnu zgradu u kojoj se veseli (i tuguje) i ne mora se misliti što u slučaju kiše ili nevremena.
Zanimljivo je da u svako veće mjesto, barem jedanput u tjednu, skrene ogromni sajam sa svim i svačim, što treba i ne treba, a uz moto: “Navali narode, jeftino dam, samo da prodam! Tri za pet!”
I, narod navali, posebice na sireve i suhomesnate proizvode, a onda na kraju, sigurno je sigurno, na rubu sajma u Aleju roštiljanja. Peče se i vrti sve što ima noge, ali i ono što ima peraje. Što je Francuz bez roštilja, barem jedanput tjedno?
Zanimljivo je da su Francuzi, vjerojatno još jedini na svijetu, koji plaćaju čekom.
Sjećamo se dobro onih čekova u Abdićevo vrijeme. Tako sada svaka devedesetogodišnja bakica, na sajmu ili u Lidl, uzme si vremena, da polako izvadi svoj blokić, dvaputa priupita, za svaku sigurnost, o kolikom je iznosu riječ, ispiše ček, popriča još par rečenica, iskine ček, još par rečenica, zabilježi iznos u svoj blokić, još par rečenica…
A Francuzi strpljivi, nitko se ne buni, nitko da se nakašlje. Tko bi povjerovao da je taj narod, napravio najveću tekovinu svjetske civilizacije: Francusku revoluciju i demokraciju.
****
Na dugačkoj obali, koja se najprije zove Smaragdna, a onda i Roza granitna, zarađivali su Bretonci za život, ribolovom, pomorstvom, učestovanjem u pomorskim otkrićima, a bogami bili su poznati i kao pirati, gusari. Ukradeno su morali i unovčiti, pa su bili i šverceri.
Pored mora, Bretancima je i kamen dio života. Cijeli prostor Bretanje je jedan veliki bazaltni blok, koji je, vjerujući arheolozima-geolozima, nekada davno bio brdo od preko 4000 metara. Danas su brdašca do par stotina metara i dobro lome kosti, stalnim gore-dolje, gore-dolje…
Boja kamena je najčešće sivo-smeđe-crvenkasta, a podrazumijeva se da su takve i kuće u Bretanji.
Uprkos puno sivoga kamena i puno sivih kišnih dana, Bretanja je ugodna za oko i život. Atlantska klima donosi toplinu i sve je zeleno, što volim zeleno…
Više liči ovdje na Irsku ili Britanski otok. More je i za najgoreg nevremena, ugodno plavo-zelenkaste boje, pa je i to razlog, zbog čega se zove Smaragdna obala.