tekst: Edit Glavurtić
Miholjsko ili bablje ljeto nije pravilo, nego dar kojim nas priroda ponekad iznenadi nakon što je kalendarski već započela jesen. Kako se rujan primiče kraju, sve češće posežemo za dugim rukavima, a rezak miris koji se noću uvlači u sobu prelijeva se u vlažna, maglovita jutra.
iU tom periodu ponekad se dogodi niz toplih sunčanih dana, plavog neba i svilenih paukovih niti u prozorima. Ta nenadana milost topline i svjetlosti odvija se oko datuma sv. Mihovila arhanđela, pa otud i naziv miholjsko ljeto, pučki još i miholjice, i završava sredinom listopada.
Jasno je da je taj posljednji osmijeh ljeta iluzija koja se ne može suprotstaviti stvarnosti, kao što to ne može ni jedan san. Svatko zna da će magla i kiša nepovratno, možda već sutra izbrisati pozlate, i jesen će ponovo biti ono što jest: hladnoća i vlaga u predvorju zime.
Ali, ako se dogodi, čarolija miholjskog ljeta jedan je od najljepših igrokaza godine. I dok traje, treba joj se predati do kraja, bez razmišljanja i zadrške, kao kasnoj ljubavi koja se pojavila kad joj se više nitko nije nadao; Koja čovjeku koji se pomirio s vremenom koje je na njegovu licu i tijelu ostavilo tragove, nenadano poništi kalendar, pa oživi želju i strast u velikom labuđem pjevu, posljednjem plamenu prije smiraja i konačne predaje. Ili u teškoj bolesti, kad čovjek gasne i kopni odmičući prema kraju ali se onda iznenada trgne, povrati, prisjeti i osmjehne, i nekoliko sati ili dana ponovo je priseban, snažan i svoj, prije nego će otputovati zauvijek.
To je miholjsko ljeto, jer život svojim pojavnostima uvijek slijedi prirodu, i obrnuto, u prirodi nema ničega što se ne bi izrazilo i preslikalo na ljudski život.
I u prirodi i u ljudskom trajanju, miholjsko ljeto posljednji je bljesak boje i topline pred zimu, strastveni trzaj života prije velikog smiraja i tame, dragocjen poput udaha. Za život je to prekratko, ali za čudo je dovoljno, a čuda se pamte, iako stanu u trenutak.