PODRAVINOM

piše: Milan Rajšić

Đurđevac je zanimljivo mjesto. Ja bih nekada prije tridesetak godina, rekao selo, a današnja statistika mjesto od osam tisuća ljudi, naziva gradom. Nova vremena, novi običaji.

E, to podravsko selo/grad, ima dosta interesantnoga.

Počelo je u dalekoj povijesti, u vrijeme odbrane grada od Turaka, kada se jedan pijetao umiješao u seosko/gradski život.

Legenda kaže da je u okruženoj utvrdi hrane doista nestalo. Ostao je samo jedan mali pijetao (u đurđevačkom govoru pevčec, picek, picok). Ovaj preostali “zalogaj” nije dakako mogao nahraniti ljude. U takvoj gotovo bezizlaznoj situaciji, jedna starica predlaže kapetanu grada da se pjetlić stavi u top i ispali u turski tabor, što je i učinjeno.

Misleći da u utvrdi ima još toliko hrane da se njome oni iz grada mogu i razbacivati i na taj način izrugivati, Ulama-beg odustaje od opsade i napušta bojište. Kao neku vrstu kletve, Ulama-beg Đurđevčane naziva “Picokima”.

“A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!”

U Djurdjevcu postoji i pustinja, koju se  naziva Podravski pijesci, Hrvatska Sahara, Krvavi peski, Đurđevečki peski… A tamo gdje je pustinja, ima i kamila ili deva.

U Đurđevcu je svaki tisućiti žitelj, bio na Kilimandžaru, u Kambodži, Laosu, Egiptu ili na vrhu Velikog Atlasa.

U selu/gradu, živi bračni par Bočak. Nedeljka već desetke godina udomljuje male Rome. Dvadesetak odraslih i iškolovanih ljudi je prošlo kroz kuću Bočakovih, a teta Nedeljka, kako ju sada zove cetvero! romske djece, prošle godine je proglašena najuspješnijom hrvatskom udomiteljicom. Nedeljkin suprug Vladimir, osamdeset postotni invalid, junak je našeg doba. Nikada u životu, nije primio invalidninu, već je svoju punu mirovinu zaradio popravljajući elektroniku na kućnim aparatima i mašinama. Jos uvijek radi taj posao i još uvijek uživa kada mu na radni stol pristigne nesto novo, još neviđeno.

Ima Đurđevac i svoje bisere.

Imali su dvadesetak prodajnih centara – šest tvrtki u Hrvatskoj, pet u inozemstvu – 500 tegljača, hotel, zlatne i platinaste kreditne kartice pa su u svakom trenu mogli “plastikom” kupiti automobil ili kuću. Za razna su otvaranja trgovačkih centara, sajmove i fešte ispekli barem 20 volova i stado janjaca. Na 11 rali livade uz njihovo imanje devedesetih se helikopterom spustio Ante Todorić.

Još do prije petnaestak godina bili su među 20 najbogatijih ljudi u zemlji, uspjevši se obogatiti bez pretvorbe i privatizacije. Danas pola njegove mirovine uzme država, a pola – 3600 kuna – može potrošiti. Ona pak za posao komercijalista u sinovoj tvrtki prima minimalac od kojeg trećinu i ne vidi i na zaštićeni račun joj svaki mjesec sjedne 2200 kuna. Višnju i Zdravka Peveca sustigla je ona kletva “Dabogda imao pa nemao”. Jer od nekadašnje imovine koju su imali, a oboje su podrijetlom iz imućnih obitelji, nije im ostalo baš ništa, pa Zdravko Pevec danas vozi punčev 17 godina star Mercedes S.

Ima Đurđevac i Dom Mladena Markača. Uzalud će čovjek listati po internetu i knjigama tražeći po čemu je general zadužio hrvatsku kulturu, umjetnost, filozofiju, arhitekturu…

Ne znam tko je ovdje prešao Rubikon. Predlagač imena, institucija koja je prihvatila ime ili još živa osoba koja perverzno uživa gledajući kako se njeno ime koči iznad ulaza?

Nešto je trulo u podravskom selu/gradu.

Prema nagovoru prijatelja Božidara Vojvode, zvanog: Okani se Google, pitaj Božu, vozim se preko bogate Podravine.

Molve, “glavni grad” Ininih naftnih polja. Nova crkva, hodočasničko mjesto. Jedno od trideset, sa službenog popisa Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Nije lako ni Bogorodici.

U cijeloj Podravini, niti jedne spomen ploče iz koje bi se moglo vidjeti, kada, tko i gdje je počeo tražiti naftu i zemni plin, koji su promijenili cijeli kraj. Nije lako ni INA inžinjerima i radnicima.

U Hlebinama, niti jedne jedine kuće ili detalja sa glasovitih hlebinskih slika na staklu. Prenaivno se sve promijenilo s dolaskom blagostanja u podravski kraj. Današnji naivni slikari, za dobijanje ideje i nadahnuća, moraju pogledati nekoliko arhivskih snimaka o Podravini prije pedesetak godina.

Vozim se uz nasip koji štiti podravsku zemlju od rijeke Drave, koja s vremena na vrijeme poludi pa pokuša napustiti svoje široko korito. Kilometarski tepisi krupnih roza cvjetova mrazovca. Ispred mene Mađarska. Ne idem dalje.