ŽIVI ČOVJEK I OD SNOVA

Tako počinje bajka za odrasle.

Prava baranjska bajka i priča za malu i veliku djecu i odrasle, počinje ovako:

Bila jednom jedna Kneževina, a u nju došao jedan što je znao napisati Riječ…

…a počelo to davno, u stoljeću šestom, kad su ljudi došli od Karpata, u prostor između moćnog Dunava i ćudljive Drave.

Brojni se oduševiše nepreglednom bogatom ravnicom i počeše odmah kopati, sijati i saditi…

Velika većina se uplasi tolike ravnice, toliko masne zemlje crnice i tolikog posla na njoj, pa krenuše dalje, u nadi da će naići na zemlju u kojoj se radi dva tri mjeseca u godini.

Na obali rijeke Drave kod velikog grada Mursa, odlučiše napraviti odmor i skuhati dobar ljuti fiš paprikaš. Dok se ručak krčkao, brojni odoše do Univerziteta osječkog i napraviše Doktorate. Nek se nađe.

Vjerujući rijetkim zapisima Plinija starijeg, Ovidija i Tacita, oni što su se oduševili velikom zemljom Panonskom, osnovaše Veliku Kneževinu Slavenski Balaton, koja se pružala između Dunava, Blatnog mora i rijeke Save.

Još danas se na ovim prostorima, mogu sresti imena sela i gradova kao Kneževi vinogradi, Kneževo…

Ljudi kopali, sadili, sijali i brali u izobilju, pa se onda zahvaljivali svojem Svarogu, Perunu, Stribogu, Vesni, Ladi…

Bogovima rata Svantu i Radegastu, samo onoliko koliko se mora.

Išlo to tako stotinjak godina u miru i sreći, a onda počeše dolaziti sa sjevera nevjerni Mađari, Avari, Huni, a sa zapada i istoka novi kršćanski Bog.

Jos uvijek samo jedan.

Neki se krstiše po rimskom, a neki se križaju po konstantinopolskom običaju, kako to učiniše i prvi mađarski kraljevi pristigli na prostor Kneževine.

Prvi kralj je u ovim baranjskim prostorima bio Geza, pa onda Arpad.

A onda se Kršćani posvađaše i raziđoše i za kralja dođe najpoznatiji među Madjarima. Štefan.

Ljudi kopali, sadili, sijali i brali u izobilju, pa se onda onako umorni i zadovoljni, zahvaljivali svojem Bogu, rimskom ili istanbulskom, svejedno.

Kraljevi promicali kao na traci. Leopoldi, Ferdinandi, Franz Josefi, Karli…

Došli onda neki sa istoka, pa se tih godina nije ni sijalo, ni sadilš, ni bralo.

Ljudi napustili svoju Baranju i otišli sve do Santander.

Svako zlo za vakta, tako i ovo osmanlijsko.

Narod se vratio pa ponovo sije, sadi, bere…

Dosla nova zla, ovaj put sa zapada, najprije Veliki rat a onda i onaj jos veći Drugi svjetski, al’ narod kopao, sijao, sadio i brao.

Pa došli novi kraljevi srpski, Aleksandri, Petrovi, Karađorđevići.

A narod kopa, sadi, sije i bere u izobilju i moli se svojim bogovima.

Na vlast dosli Drugarice i Drugovi, kraljeva više nema. Tek tu i tamo, se netko u birtiji napije pa vikne “Za kralja i otadžbinu”,  a onda pakira dekicu i pribor za osobnu higijenu. Dva mjeseca u Osijek, kraj  Glavne tržnice. Šest mjeseci kod glasanja za kralja u “ćoravu kutiju”, na prvim “slobodnim, demokratskim” izborima.

Baranja nikada nije imala zatvor.

Šokcima, katolicima, Tri kralja redovno dolazila u siječnju. Bilo veselo vidjeti sarene Baltasara, Melhiora i Gaspara, kako idu kroz selo.

Bogu božje, caru carevo.

Baranjci su često igrali karte: ajnc, ramšl, bela, poker, preferans…

Baranjci su često u ruci imali četiri kralja. Herz, tref, pik, karo ili kako bi Baranjci rekli, srce, zir, list, bundeva.

Nekada je bilo dobro imati tri ili četiri kralja u ruci, a nekada je i onaj jedan, došao kao “kec (ili kralj) na jedanaest”. Gubitak.

Narod, drugarice i drugovi, kopali, sijali, sadili, brali kao nikada od kada je Baranje i Bogova.

Ali to nije bilo dosta, hoće narod kruha preko pogače.

Pet godina, nitko u Baranji nije kopao, sijao, sadio, brao.

Samo se kralo i molilo Svanta i Radegasta.

Poslije Mirne reintegracije, došli kraljevi Trpimirovići i Svačići, po prvi put u većem broju u Baranju.

Trinaest ulica u mome selu promijenilo imena i umjesto da se zovu, Vinogradska ili Zlatnička ulica, stariji čovjek mora, kad ga netko pita za adresu, iz džepa izvaditi ceduljicu i čitati: Ulica Kralja Petra Krešimira četvrtog, kućni broj 52.

Dobro smo još i prošli. Ne može se ni zamisliti kako bi to bilo da kao u Srbiji, imamo devet Vlastimirovića, trinaest Nemanjića, sedam Lazarevića i Brankovića i dvanaest Obrenovića i Karađorđevića!!??

A ljudi zaboravili kako se kopa, sadi, sije…

****

U toj dugoj povijesti Kneževine Baranje, podijeljene između Mađarske i Hrvatske, jednoga rujanskog dana prije pedeset i četiri godine, neprimjećen stigao vlakom Novi baranjski kralj.

 I kako je on to sam rekao, “...ustrajno bilježim, bez žurbe, povremeno, u predahu, na mjestima kamo me put navede, u različitim situacijama, uvjetima. Na koljenu, panju, u automobilu, čamcu, kraj bačve u podrumu, za stolom gostionice, na obronku brijega i u surduku prapornom…“

“U baranjskoj bari, oranici i njivi, šumi, vinogradu, u “planini”, na Dunavu i Dravi, u Kopačkom ritu, beljskoj pustari, seljačkoj kući, seoskom sokaku, na drumu i cesti, u gostionici i crkvi, čamcu i stalu, s čobanima, traktoristima i kelnerima, carinicima i graničarima, slikarima i učiteljima, lugarima, drvosječama, lovcima i ribolovcima, krivolovcima, ribarima, čuvarima beljskih polja, cestarima i vozacčma, dangubama i bećarima, sa starcima i deranima, primašima i pajtašima. Uz čašu i bez nje, uz bogat baranjski stol, srdačan osmijeh gostoprimstva, ali i začuđeno lice puno nevjerice.”

Mirko Hunjadi, mladi profesor stigao u Baranju te jeseni i ostao do jedne zime, prije pet godina. A onda ostavio Prvi baranjski kralj pisane rijeci, svoju Kneževinu Baranju. Zauvijek.

Nitko u Baranji i o Baranji, nije toliko napisao, kao Mirko, koji pošteno rečeno i nije baš neki Baranjac. Njegov kraj je vinkovački. Ali, kako autor putopisa “Baranja”, kaže u prologu knjige, postoji neki Sudbinski tok – Bodorfok.

****
Mirko stiže u Baranju vlakom iz Osijeka, preko Dravskog mosta, pa između vrba, vrba, vrba, pa topole, pa ravnica: polje, polje, polje…Vožnja vlakom završava toga jutra u Belom Manastiru, jednako kao i Mirkov život, pedesetak godina kasnije.Početak baranjskog života u kavani Vardar, prvi susret sa slikama Borisa Salamahe.A kad je Mirko izišao iz kavane, otišao je do jedine baranjske Gimnazije i u njoj se zadržao do kraja života.Mirka nisam tih godina poznavao, ali se šaptom pričalo o jednom Maspokovcu, Matičaru, Proljećaru, koji je početkom sedamdesetih bio žrtveno janje, jedne dobro zamišljene politike i grupe agresivnih, neotesanih nacionalista i šovinista.

“Mislim da je to što radite glupo. Ništa Vi ne možete dobra donijeti ni hrvatskom narodu ni onoj gore drugarici koja se zove Savka. Najbolje bi Vam bilo da na tu svoju prorektorsku dužnost date ostavku i da se manete ćorava posla.”

“Ali, nema tu nikakve zle namjere, ja sam proletersko dijete.”

“To što ste Vi proletersko dijete ostavite na stranu, ali posao Vam je glup. Što radite po novinama i na javnim mjestima? Pravite gluposti. Kad se u kazalištu prikazuje Matkovićev Zrinski urlate kao na nogometnom igralištu! Kome to koristi?! Vi nemate pojma što je Zrinski. Na stranu muzika, ali Badalićev libreto je reakcionaran, jer prikazuje Hrvate kao carske austrijske podanike. Badalić je zapravo s njemačkog prepjevao dramu Theodora Körnera o Zrinskom i Sigetu. I kad sada Matković napiše Zrinskoga u ljudskom i realističkom obliku, onda Vi i Vaši jurišnici urlate”, rekao je stari Krleža mladom Čičku, koji to baš i nije razumio.

A to je urlanje kasnije razbjesnilo Tita, koji je Tripala vidio kao nasljednika, a pokret podržavao sve dok mu od silnih decibela nisu puknuli bubnjici.

Mirko za kaznu kao propali političar i Proljećar, dobija mjesto u gimnazijskoj biblioteci. Zemaljski dani teku, Mirko obilazi Baranju i pravi zabilješke.

Jednoga zimskog dana, početkom osamdesetih, srećem se s Mirkom, koji me je zamolio da ga vodim po šumama uz Dunav, gdje sam radio kao inžinjer.

To lutanje po  Baranji, biva zabilježeno u priči, “Zima na Zmajevačkom Dunavcu (zapisi s ledenog stola)”.

Narednih, točno deset godina, dobri smo prijatelji i srećemo se širom Baranje ili u Osijeku.

Krajem 1989. u izdanju Biblioteka Revija, izlazi Mirkov putopis Baranja. Nikada prije, niti kasnije, na baranjskim prostorima i o njima, nije više i bolje zapisano.

Urednik Josip Cvenić, hrvatski književnik, moj nekadašnji cimer u vrijeme studija, grafička oprema Jovica Maričić, prvi diplomirani dizajner u državi Jugoslaviji i Cvenićev i moj cimer u Sarajevu. Fotografija na naslovnoj strani, osječka legenda Marin Topić. Recenzenti: Matko Peić, Stjepan Tomas. Bez komentara!

Mirko Hunjadi, kralj baranjski je krunisan!

Živio kralj!

U Baranji se posljednji put srećemo, u vikendici “u planini” kod, sad već zajedničkog prijatelja, slikara Salamahe.

Ugostili smo grupu ljubljanskih studentica, koje sam tih dana vodao po Dunavskom limesu, između Iloka, Aljmaša i Batine. Poslije ugodnog druženja, razgovora bez kraja, ljutoga paprikaša i brojnih “malih vinskih čaša”, gosti odoše u pravcu zapada…

Nas trojica pospremamo “ratište” i šutimo.

U zraku vec danima miriše na Balkansku kavanu. Čeka se samo da netko ugasi svjetlo.

Mirko naspe još po jednu, pa bez riječi i bez “Živio”,  ispijemo i raziđemo se.

Narednih pet godina, Mirko mora napustiti našu Baranju, a ja odlazim iz Hrvatske i ne vidim Baranju.

Tri godine kasnije, sasvim slučajno, u jednom od rijetkih posjeta Osijeku, na skromnom plakatu, pročitam da u Svečanoj dvorani, Pedagoškog fakulteta, profesor Mirko Hunjadi, predstavlja drugo izdanje putopisa Baranja.

Zakoračim u svečani prostor, a s lijeva i desna, od naprijed i od natrag, osjetim kako me probadaju desetci ubojitih pogleda, mojih  Baranjaca.

Mirko, koji sjedi za stolom na kraju sale, vidjevši o čemu se radi i kud bi moglo otići, ustane od stola i pređe desetak metara, zagrli me srdačno i bez rezerve, pa me povede u prvi red.

Sad se moji Baranjci otimaju tko će mi bliže prići i pozdraviti se sa mnom.

Više se nikada nismo sreli. Na promocijama novih knjiga, po Slavoniji, pitao sam par puta, pozna li netko baranjskog i hrvatskog književnika.

Patuljci pojma nemaju!

Na Sveta tri kralja, prije pet godina, umro je Mirko u svom Belom Manastiru i svojoj Baranji.

Kralj je mrtav, živio kralj!

Sa ovakovim Matičarem, Maspokovcem, spreman sam na svaki boj, za narod svoj.

S genima ravničarskim, panonskim, baranjskim, dravskim, dunavskim: – Za Baranju spremni!!!

 

P.S. Prošlog kolovoza, tražeći svoga prijatelja Željka Gašperta, baranjskog pjesnika ranih sedamdesetih, slučajno u posljednjoj kući malog baranjskog sela, sretnem Andreu, ćerku Mirkovu.

Dogovorimo se tako u troje, da ćemo uskoro izdati treće, prošireno izdanje Baranje. Pored Mirkovih dvije stotine stranica, još desetak za ljubavne jade mladoga Željka, desetak stranica za moja baranjska sjećanja, jedinog koji je rođen u Baranji, a sve to veselo i šareno, popraćeno Salamahinim akvarelima.

Dogovaram se a znam da sam dovoljno lijen i da nemam dovoljno vremena, takvo što realizirati.

Ne smeta.

Živi čovjek i od snova.