piše: Milan Rajšić
Prije točno 2333 godine, uzjahao Aleksandar Makedonski, na svoga ždrijebca Bukefala i krenuo za oazu Siwa, u veliku Libijsku pustinju, koja je samo mali, mali dio ogromne Sahare.
Jutros se ja ugurao s još četrnaest drugih putnika, mučenika i dvostruko više komada prtljaga, u stari Hondin kombi, pa krenuo istim starim karavanskim putem, kojim se išlo i u vremenu prije Krista.
Ostala Marsa Matruh da čeka milijune Egipćana, koji će i ovoga ljeta nahrupiti na bijele pješčane plaže.
Ostao iza mene plavi Mediteran da talasa.
Tristotine kilometara kroz pustinju.
Pustinja lijevo, pustinja desno, pustinja ispred mene.
Uz tristo kilometara ceste, niti jednog jedinog naselja. Brojne kamile brste nešto, čega ni nema. Kamile ovdje stižu s juga, iz Sudana
Do prvoga zelenila u Ugandi, Ruandi, Etiopiji, samo pet tisuća kilometara. Podrazumijeva se, bez naseljenih mjesta uz put. A podrazumijeva se, nema ni puta.
Na kraju ovih tristo kilometara puta, oaza poznata još od početka svijeta.
Bilo ovdje uvijek bogato, u prvom redu, bogato vodom. U oazi danas živi tridesetak tisuća ljudi i raste 300 000 palminih stabala. Onih palmi sto nose datule.
Nocenje u hotelu “Palmino drvo”, jednom od onih kada su prvi turisti poceli u ova pustinjska bespuća. Bilo bi bolje, da ga i nije. Danas je hotel neuporedivo lošiji nego prije tri desetljeća. Nekada su po zidovima i stropovoma puzali mali slatki i bezopasni geko, brinući za kućni red. Došli ventilatori i erkondišeni, geko postao neželjen.
Cijelu noć sam se boksao i hrvao s komarcima i mušicama, pa nokautiran u petnaestoj rundi, predao borbu, omotao se šalom i…
Kasnije sve bilo krv, suze i znoj. Mamićevski rečeno, napili se razbojnici krvi moje.
A još do kasno u noć, glasno slavila na ulicama, još jedna pobjeda egipatskih rukometaša
Ujutro kava, čaj pa velika nedjeljna, točnije petkova tržnica.
Svega kao u božjem vrtu.
Mladi krompiri i krompirići, samo u vrelu masnoću i uživaj. Paradajzi bordo crveni, prezreli kao da su iz Bordoux, paprika raznih fela i ljutina, patlidžana brda, raznih veličina i oblika, lukova, češnjaka, manioka, patata, mahuna, bobova, tikvica, krastavaca, repa, mrkve, tikava narančastih kao prezrele naranče, brda zelenog lista peršuna, velikih glavica bijele cvjetače, divovskih glava kupusa, kao iz priče “Djeda za kupus, baba za djedu… i ponijeti ga ne mogu…”
Banane, naranče, mandarine iz prve ruke. Domaće.
Ananasi, grožđa, kruške i jabuke, “kupujmo domaće”. Šećerne trske na komad…
Riba ovdje rijetka, al´ je ima. Mesa raznoga: goveđeg, ovčijeg, janjećeg, kozjeg, zečjeg.
Devino meso jede najsiromašnija sirotinja.
Točno u podne!
Nema Gary Cooper na ulicama oaze. Samo pijesak u zraku. Mir i tišina. A onda sa desetke džamija, oglasi se mujezin:
“Alahu egber!”
Pet puta u toku dana, mujezin poziva vjernike na Namaz.
Pet puta u toku dana, glasno, na sve strane svijeta, mujezin izgovara: “Bog je velik!”
Počinje u rano jutro, kod izlaska sunca. Našem narodu to poznato kao Sabah ili narodskije, sabajle. Završava predvečer Akšamom i navečer kasno Jakcijom, kad je vrijeme počinku i odmoru.
U podne je vrijeme za Zuhr, a petkom je to glavna molitva u tjednu. Nedeljna misa, rekli bi mi.
Pet puta tijekom dana se muslimanski vijernik, ritualnim pranjem prije ulaska u džamiju, pripremi za Namaz. Ne može se pred Boga, s prljavštinom ili prljavim mislima.
U božjem hramu se ulazi bosonog i sjedi ili kleči na tepisima, a okrenut prema Meki.
Na putovanjima po muslimanskom svijetu viđao sam i skromne džamije, nacrtane u pijesku ili obilježene kamenjem. Obred pranja se pravi pijeskom.
Službeni jezik muslimanskih svećenika i čitanje tekstova iz Kuran je u cijelom svijetu na arapskom, a molitve su na jezicima naroda, pa tako i na hrvatskom.
Žene su i u džamiji, druga liga, pa sjede odvojeno.
Petkove molitve su religioznog sadržaja, ali pojedini ekstremni hodže često lamentiraju i o politici našoj nasušnoj.
U Egiptu je i nemuslimanima dozvoljen ulazak u džamiju, ali ima zemalja kao Maroko, gdje je to strogo zabranjeno.
Kafir je kafir, đavur je đavur…
Za dobar dio mojih saznanja o islamu i muslimanima, zahvalan sam dvojici dobrih prijatelja, Ivi Barbariću i Ognjenu Levi. Jedan je Hrvat katolik, a drugi Jevrej.
Hvala Ivo!
Hvala Ogi