piše: Milan Rajšić
Hvali se čovjek u gostioni, nakon trećega piva, kako je jako tolerantan prema crncima i ostalim strancima.
Sugovornik ga upita, što se desilo i kada se to sreo s crncima.
Odgovor jasan i jednostavan. “Nikada!”
Odrastao sam u malome ravničarskom selu i za mene su tih prvih sedam-osam godina postojali samo kauboji i indijanci, partizani i švabe, Tarzan, Jane i majmun Čita.
Ustaša i četnika nije bilo u našem selu i u našim glavama.
A onda sam počeo viđati da ima onih koji idu u crkvu blizu naše kuće, a ima onih, a i mi smo bili jedni od tih, koji idu u jednu drugu crkvu koja je na drugom kraju sela.
U crkvu i jednu i drugu su odlazile samo bake obučene u crno, a mi djeca u crkvenom dvorištu igrali nogomet, penjali se na lipe i vadili jaja iz gnijezda.
Pa sam kasnije vidio i da u selu žive Nebija i Faik, slastičari koji jedanput godišnje idu daleko svojoj kući za neki tamo Bajram.
Bio u selu i dobar pekar, imena mu se ne sjećam, ali sam čuo kako bake šaptom pričaju o tome, kako taj ne radi subotom. Adbentist neki, govorile žene.
O tome tko živi s tuđom ženom ili koja to žena živi s više muškaraca, u to vrijeme baš i nisam puno znao i razumio.
Odlazeći s djedom Perom u neku od gostiona, primijetio sam da oni koji žive na jednom kraju sela i tu su stoljećima, odlaze u istu crkvu s onima koji su nedavno doselili, ali ne dolaze u istu gostionu.
Prošlo je bilo već dosta vremena od “narod se pita: hoće li kralja il´ hoće Tita?”, ali oni koji su bili starosjedioci i za kralja, nisu se baš mirisali s onima, koji su pristigli “vlakom bez voznog reda” i bili za Tita.
Čuo sam tih godina, da ima i onih, koji nisu ni za kralja ni za Tita, već za jednog brkatog baćušku, ali nisu u selu, već na godisnjem odmoru, na jednom sjevernojadranskom otoku.
Ni oko govora, nije bilo problema, jednako sam dobro razumio i pretežito mleko i hleb, ali i rijetko mlijeko i kruh.
Ništa nisam razumio Nebiju i Faika kada su nasamo razgovarali.
Čitao se “Vjesnik” i “Politika”, “Borba” se listala, a “Komunist” se samo štampao.
Na ćirilici sam čitao “Politikin zabavnik”, na latinici “Plavi vjesnik”, a “Kekec” je bio pola-pola.
Preselivši se u novo mjesto, vidio sam da ima i onih koji su puno tamnije boje kože i čuo jezik koji nisam razumio. To me nije smetalo da zajedno krademo breskve kod susjeda Ranka i slatke trešnje kod Joze u drugoj ulici preko pruge.
Moj otac Nikola proveo je rat u Njemačkoj kao zarobljenik, nije bio od onih koji su branili domovinu, i koji su se u ono doba zvali prvoborci, narodni heroji, spomeničari i još kojekako, pa je pokušavao ispraviti svoj izgubljeni kompas i nadoknaditi izgubljeno, kupujući i čitajući puno knjiga o ratu, nacistima, partizanima, centralnim komitetima…
U to vrijeme sam čitao sve, ali baš sve što bi mi došlo pod ruku, pa sam po prvi put naletio i na neke Hitlere, Geringe, Ajhmane, Aušvice, Jasenovce, Jevreje, Židove…
Sve lijepo, od korica do korica pročitano, pa ‘ajdmo dalje.
U Dedijerovoj biografiji o Titu, pročitam po prvi put ime Mošo, e sad je li bio Pijade ili Piade, ne znam baš, ali znam da je bio desna ruka Titu i da je bio Židov.
Nazalost, još ni u to vrijeme ne znam tko je to i što je to, biti Jevrej.
Odgovor brzo stiže. U našem mjestu pojavila se četvorica muškaraca s dugačkim bradama, obučeni u crno i s velikim crnim šeširom na glavi. Elegantno i mistično su izgledali.
Svakoga dana pješice kroz cijelo mjesto, pravac beljska klaonica i tamo klanje goveda. Samo goveda i po košer pravilu, jednim zamahom sablje.
Nikoga tada nije bilo da nama djeci, objasni što je to košer i zašto se ne kolje i svinje, a tek su pametniji znali, da su ti muškarci došli iz Izraela.
Ljudi u crnom, bili skoro godinu dana, točnije do proljeća 1967., kada nas je direktor škole, jednoga dana neočekivano, okupio u holu i bez imalo takta, patetičnim glasom, rekao: “Danas je počeo rat!”
Mi smo se uredno uplašili, ali je onda idiot od direktora, napomenuo, da je riječ o izraelsko-arapskom ratu.
Hvala ti direktore, jesi me isprepadao za sva vremena. Slični ratovi, na istim ili drugim prostorima, narednih pola stoljeca su se često dešavali. Ništa me više nije moglo uplašiti.
Narednih godina, Jevreji su u mojoj glavi, bili prisutni samo kroz povijesne priče.
Ni do danas si nisam razjasnio:
Zbog čega su u Srednjem vijeku Židovi bili neželjeni i proganjani, u cijeloj kršćanskoj Europi?
Zašto su ih španjolski katolici nazivali marrão što znači svinja, a ostalo je to ime i do danas u upotrebi u nekim prostorima na Iberijskom poluotoku?
Zbog čega su protjerane Židove, u 15. stoljećurado primili Turci i skupa skladno živjeli pola milenija?
Teško sam shvatio, kako je moguće bilotisuću godina živjeti skupa sa muslimanima širom svijeta, a bez većih trzavica?
Na sreću ili nesreću, tko će ga znati, prošlo “vrijeme sporta i razonode”, došao pubertet, a odmah iza njega i ludi studentski dani.
Iz toga vremena se sjećam Židova: po prvoj sinagogi koju sam vidio u Sarajevu; po u svijetu jedinstvenoj “izlaznoj” vizi, koju je izdavala Republika Jugoslavija onome tko je želio putovati u Izrael i Južnoafričku Republiku.
Objašnjenje za ovaj jedinstven diplomatski čin je bilo da se u tim zemljama krše ljudska prava i provodi Aparthejd i da se tamo ne bi trebalo putovati.
U Sarajevu sam po prvi put ušao u jednu džamiju, ali i po prvi puta u sinagogu.
Na višetjednom alpinističkom tečaju, na planini Romaniji, upoznao sam Ognjena.
Pola stoljeća je dugo to prijateljstvo i poznanstvo. Prezime Levi nije mi dugo vremena nista značilo, a onda sam čitajući i izučavajući Bibliju, saznao da je to jedno od najstarijih na svijetu, pleme jevrejskih prvosvećenika, a moj prijatelj Ogi, da je Jevrej i da ne voli i da mu je posprdno, da ga netko zove Židovom.
Na Olimpijadi u München sam sa strahom i zebnjom gledao, kako PLO teroristi, kidnapuju i ubijaju izraelske sportaše. Tih godina su širom svijeta, Arafatovi suborci, terorom i nasiljem, otmicama i ubistvima, pokušavali ispraviti grešku Lige naroda i Ujedinjenih nacija.
Putujući na jednomjesečno maturalno putovanje po Poljskoj, dio programa je bio i posjet Auschwitzu.
Strahota.
Sobe prepune ljudskih vilica, proteza, kovčega, dječjih igračaka, ljudske kose… A na ulazu u logor, sarkastična tabla s natpisom: “Rad oslobađa”.
Glasno sam onda rekao, da onaj tko je normalan, ne treba i ne smije ići u Auschwitz i druge logore, jer će mu biti loše, a onome ko negira Zlo počinjeno u Drugom svjetskom ratu, neće pomoći ni svakodnevna terapija popravljanja, gledajući Zlo kroz koncentacijske logore.
Sve češće putujem i sve češće viđam gradove i naselja u kojima su živjeli Židovi. Mjesta su prazna, Židovi se u većini slučajeva preselili u Izrael.
U arapskim državama skoro da se ni ne mogu sresti, jednako kao i u jednoj Ukrajini ili Uzbekistanu. Ostala samo velika, lijepa, njegovana groblja.
Židovsko groblje u mojem selu gdje sam živio, nalazi se izmješteno podalje od “normalnih” groblja, nije uništeno kroz stoljeća, ali nitko i ne vodi posebnu brigu.
Moj omiljeni Židov već dvadeset godina je Shylock iz Šekspirovog “Mletačkog trgovca”, a maestralno odigran kroz Al Pacino.
Albert Einstein, Franz Kafka, Sigmund Freud, Marc Chagal, Gustav Mahler, Karl Marx… To je samo dio liste, poznatih svjetskih Židova, s kojima sam se sretao, proteklih više od pola stoljeća.
A Kishon? Moj omiljeni Ephraim, čije priče i novele, nosim kud god da putujem po svijetu. Ne zna Kishon da smo bili skupa i u Iranu.
Jedno vrijeme sam redovno, svakodnevno čitao Bibliju. Nikada i ništa mi nije bilo toliko teško i krvavo, kao u knjigama Staroga zavjeta.
Te lijevo pade tisuća, te desno iskrvari pet tisuća, pa onda pobiše ove, pa poklaše one… Stani malo, ima li imalo vremena u kojemu je bio mir? Bit će da i nema.
A teško da ga i može biti, kada je taj isti Bog koji vodi iz borbe u borbu, iz pobjede u pobjedu, već na početku priče, napravio namjernu gresku, da Abrahamov prvorođeni sin Ismail rođen od služavke Hagare, bude onaj koji će služiti Isaku, drugorođenom, ali iz “čistoga” jevrejskog braka sa Sarom, pramajkom svih Izraelaca.
Pa nek čovjek bude pametan. Vječne mućke i kuhinje, među bogovima, a kako ne bi bilo među smrtnim ljudima.
Bila u mom životu i jedna Izraelka, ali “nekih stvari ima, što ne govore se svima”.
Najviše me kod nje fascinirala njena emancipiranost prije 50 godina, njena odlučnost, njena hrabrost da sama tri mjeseca putuje po Turskoj, a iznad svega njena vjera i povjerenje u malu knjižicu, ne znam jel’ to bio “Talmud” ili “Tanakh” i ono što je u njoj bilo zapisano.
Prije desetak godina sam se nakon višemjesečnog lutanja po Africi, sreo s Marijom, pa smo skupa otputovali za Tursku, Siriju, Jordan, Sinaj i na kraju u Izrael.
Na telavivskom aerodromu, su bile, kao uvijek, detaljne, jake i pedantne kontrole.
Nažalost, tada sam vidio da je nešto, nisam znam što, počelo bivati trulo u državi Izraelskoj. Jednome od brojnih službenika za sigurnost, bilo je gadljivo, pregledati moj ultra prljavi ruksak, koji je par dana ranije vidio sve afričke države, od Egipta do Južnoafričke Republike.
Novo konforno, neiskusno, samoživo, rađalo se digitalno društvo.
Slabile su kontrole, obavještajne službe, a ima ih k’o u priči: Mosad, Aman, Shin Bet i digitalna 8200, su se uljuljkale i oslonile na tehniku.
Bilo i zlatnih trenutaka u posljednjih pedeset godina.
Anwar es Sadat Menachem Begin, 1978. dogovorili prvi mir između Egipta i Izraela, dobili i Nobelovu nagradu za mir, pa tri godine kasnije, u Kairu na vojnoj paradi, Sadata ubila “Muslimanska braća”.
- mir sklopili Jaser Arafat, Jitzchak Rabin i Schimon Peres.
Na mirovnom skupu u Tel Avivu, 1995. godine, izraelskog premijera Rabina ubio je izraelski ekstremist.
U Njemačkoj sam se sreo s nekim drugim pogledom na Židove.
Rijetko da sam i sretao Židove, ali se o njima uvijek iznova prigodno, na svim TV kanalima i po svim novinama unisono i jednoumno govorilo i pisalo.
Nikada to nije bila tema o kojoj se u javnosti raspravljalo. Sasvim svejedno, između intelektualaca na “Literarnom kvartetu” ili među radnicima koji završavaju radni dan u zadimljenoj kavani, poslije petog piva.
Književnik Martin Walser i njegov govor, prilikom primanja visoke državne nagrade za književnost, rijedak su momenat u tri desetljeća koliko boravim u Njemačkoj, da je netko stavio na propitivanje, zloupotrebe, razne zabrane i manipuliranje slobodom govora, vezane uz Holocaust i Židove u Njemačkoj, prije 75 godina i danas, a misleći na nobelovca Günter Grass ili Joschka Fischer, njemackog ministra vanjskih poslova iz reda Zelenih, kao i brojne druge političare, koji olako koriste smrt milijuna Jevreja, a u svrhu, dobijanja političkih poena.
Ono što se desilo prije više od mjesec dana, krvavim i brutalnim Hamasovim napadom na Izrael, za svaku je osudu.
Ponavljam, beštijalni napad je za svaku osudu i kaznu…,
..ali nije morao šokirani, uplašeni, bijesni, očajni Izrael, bez ograničenja potpomognut, “civiliziranim i demokratskim” Zapadom i Amerikom, tako krvavo reagirati, na starobiblijski način: “Oko za oko, zub za zub!”
Bilo je drugih mogućnosti, hladne glave, analizirati greške i neuspjehe, Gazu zatvoriti sa svih strana, pa polako, iz dana u dan, pronaći nekoga od krivaca i bez milosti likvidirati.
Prolivena krv tisuća i tisuća nedužnih, sve nas vraća pet tisuća godina unatrag.
Koliko sam ja učen, naša Zapadna demokratska civilizacija počiva na kršćanskom učenju, a ono opet, svoju vrijednost bazira na učenju iz Novog testamenta: “…ako ti netko opali šamar, okreni mu i drugi obraz”.
Teško za očekivati, ali nitko nije nikada ni pokušao.
Ovih dana se u njemačkim medijima prebrojava koliko je ljudi dalo podršku Izraelu, licitirajući s brojem ljudi koji su izašli na ulice u za ili protiv demonstracije.
Avet neslobode mišljenja i izjašnjavanja, kruži Njemačkom, dok istovremeno desnica razapinje svoje mreže i lovi u mutnome.
Nakon svega napisanog, pitam ja samoga sebe: “…jesi li ti, tolerantan ili netolerantan prema Židovima, Jevrejima, Ciganima, Srbima, crncima, psima, alpinistima, nacionalistima, rasistima…?”