tekst i foto: Milan Rajšić
U Krško, slovenski gradić u Dolenjskoj, stigao sam s par dana zakašnjenja.
Zakasnio sam na četrdeseti rođendan Nuklearne elektrane Krško.
Hrvatski mediji su još gori od mene. Nitko se nije ni sjetio ove okrugle brojke i elektrane koja daje Hrvatskoj 10 posto električne energije iz nekadašnjeg tehnološkog čuda, jedinog južnije od mađarskog grada Paks.
Možda bude bolje kada bude proglašena svetom institucijom.
Atomska energija je oduvijek bila kamen spoticanja svih vlada svijeta. Uvijek je imala više protivnika nego obožavatelja, oduvijek se protiv nje protestiralo, na njoj je između ostalih, izrastao i pokret Zeleni u Evropi, a posebice u Njemačkoj.
Za razliku od protivnika cijepljenja, protivnici nuklearki širom svijeta su mahali brojkama i argumentima.
Atomske elektrane su doživjele širom svijeta nekoliko velikih nesreća, zatvarale su se, ali i nove otvarale, bile i ostale pojam visoke tehnologije i napretka, ali i latentni generator straha. Jednako kao i svi drugi izvori energije, nuklearke imaju dva lica. Termoelektrane su ispuštale CO2, hidroelektrane uništavale biosfere, o sunčevim ćelijama za sada se ne govori iako se ja sjećam predavanja od prije 45 godina, u kojemu je američki šumarski znanstvenik govorio o posljedicama ove vrste energije.
Bilo kako bilo, 40 godina HE Krško još je jedan od dokaza i primjera, kako treba vjerovati znanosti i samo znanosti. Nažalost, danas je granica između znanosti i šarlatanstva, tanka crvena linija, koja se lako prekorači.
U subotu je u gradu na Savi, bila velika spidvej utrka. Prisjetio sam se spidvejaša s pomoćnog igrališta Gradskog vrta u Osijeku, koji su se dva puta godišnje okupljali i uz urlanje motorkotača i “špricanje” crne šljake-troske u krivinama, uveseljavali i zabavljali tisuće posjetitelja.
Nazalost, ovaj osebujan sport u Hrvatskoj danas postoji samo u tragovima.
Spidvej kup se održao na stadionu Matija Gubec.
U gradicu nuklearke, postoji još jedan trg, jedna ulica, jedan hotel i jedan spomenik koji nose ime vodje Seljačke bune. Skoro kao u cijeloj Hrvatskoj, domovini Seljačkog kralja i jednog od mojih junaka iz djetinjstva.
Ako je i od Krškog, puno je, i za svaku pohvalu.
Da ne bi bilo zabune, nisam ja u Krškom, ni zbog nuklearke, niti zbog spidveja, glasovitog krškog vina Cvicek, jos manje zbog Gubeca, Janeza Valvasora ili Strajbarskog starog grada.
Ja sam u simpatičnom gradiću, zbog jedne Marije, za koju sam mislio da je Slovenka. Ne žalim baš da sam se prevario.
Poslije nuklearnih, spidvejskih, seljačkih, vinskih… za kraj jedna ljubavna.
Godina je 1973. il’ ’74. Vrag će ga znati. Sjećanje je sve tanje i nejasnije.
Književna večer u prostorijama osječkog legendarnog Miniteatra, u kojemu je počeo glumiti i Zlatko Burić Kico, najpoznatiji hrvatski i danski, kazališni redatelj i glumac, tvorac kultnog Kugla glumišta, a od prije nekog vremena, sa Eurokazom bogatiji za novu predstavu Gilgames.
Glumac amater Božidar Božic Bady, recitira poeziju Željka Gašperta, prijatelja i baranjskog pjesnika.
“Marija, ti si najseksipilnija.
Ja pogibam na noćnim frontovima,
satrven do maksimalnog maksimuma,
iako jedva stanem u svih dvadeset godina.”