piše: Milan Rajšić
Prvo poluvrijeme putovanja po Rumuniji je završilo. Transilvanija nam je dobro pala, uživali smo u dobroj hrani, među ugodnim ljudima, na ulicama gradova koji su prije više stoljeća pisali europsku povijest.
Vrijeme je za pokret.
Znamo da u pravcu Moldavije, ne možemo. Mala siromasna europska državica prolazi kroz teške političke trenutke.
S jedne strane opravdani strah od uključivanja u rat, a s druge… nerealna očekivanja od majčice Europe, koja obećava kule i gradove. Avionski promet je prekinut, vlak od grada Iasi u rumunskoj pokrajini Moldavi, do glavnog moldavijskog grada Kišinev je rijedak i neredovan. Autobusi prepuni, a autobuske linije izmedju Rumunije, posljednje europske utvrde i Neeurope??, mogu se na prste jedne ruke nabrojati.
Dodaju li se tome višesatna čekanja na granici Europe i Vanzemaljaca iz Trantalije, prevlada razum i odlučujemo drugom prilikom popiti koji (odlični) moldavski konjak.
Između odlaska na jug i jugoistok (delta Dunava, crnomorska obala, nesimpatični Bukurešt…) i puta na sjever i sjeverozapad (Bukovina, Murmareš), demokratskim putem (greška! diktatura je ponekad iz raja izasa), odlucujemo se za B.
“Odabrat ćeš uvijek gori, od života koji ti se nude...” pjeva Arsen.
Preko visokih i niskih planina, a kojima obiluje Rumunija, ceste su rijetke, autobusi misaone imenice (osim onih koji voze radnu snagu u Europu), vlakovi rijetki, spori, dovoljno udobni za 14 sati vožnje.
14 sati vožnje za nešto više od 400 kilometara. Na svu sreću, u tu satnicu je uključeno i presjedanje. Dva ugodna sata presjedanja, koristimo za dobar ručak, poneku tujku i/ili Ursus pivo.
Dok vlak klopara, tandrče, škripi, stenje, struže, lupeta… vrijeme za “Slike iz rumunske povijesti”
—
Počinje sve u 4 . stoljeću prije Krista, a onda se na balkanako-karpatskim prostorima smjenjuju Rimljani, Goti, Huni, Avari, Slaveni, Madjari, Kumani, Tatari…
Ima li nekoga da nije nabrojan?
Mađari ne posustaju, a Turci pristižu, Habsburgovci “spašavaju”. Evo i Rusa sa istoka. Malo kasne, ali znaju što žele.
Oslobodjeđe od Osmanlija i nezavisnost.
Rumunija postaje kraljevina i bori se na strani sila Antante u Prvome svjetskom, pa za nagradu dobija Besarabiju, dio današnje Ukrajine i Transilvaniju, dio nekadašnjega austro-ugarskog, ili ako Vam draze: hrvatsko-austro-ugarskog carstva (ha, haaaaa, ha…)
Rumunija je između dva svjetska rata, skoro dvostruko veća, ali jako brzo ne zna što da radi sa sobom. Financijski debakl za debaklom. Rezultat je diktatura kralja Carlosa II, a godinu dana kasnije i pakt sa Hitlerom. Rumunija je glavni opskrbljivač Njemcima, na planu energije i nafte, a u pripremi pohoda na Sovjetski savez.
Ruski svijet, okupira Bukovinu i Besarabiju, nova fasisticka diktatura generala Antonescus, poklanja Madjarskoj Transilvaniju (svaka sličnost sa NDH & co. namjerna), država rumunjska puca na stotinu sitnih dijelova…
Ajme meni, jel’ moze gore? Moze.
Na strani nacista, Rumunija, papskija od Pape, proganja Jevreje. Ide toliko daleko da ih ne isporučuje Nijemcima, već ih se sama riješava. Brutalno. U krvi.
Kraj rata, okupacija od strane Crvene armije. Komunizam.
I ovdje Rumunija ima svoj put u besklasno društvo. Komunizam na rumunski način je gori nego Komunizam. Gori i od DDR. Jednako loš kao onaj u Kambodži.
Mladi maloljetni kralj Mihai napušta zemlju. Crvena armija stiže i okupira. Gheorghiu-Dej beskompromisno vodi nacionalnu i nacionalisticku politiku, rumunskog puta u komunizam.
Prvi gubitnici su nacionalne manjine, Madjari i Srbi. Opozicija puni zatvore koji lice na Staljinove logore. Članstvo u Varšavakom paktu, ali istovremeno pogled preko ograde u Titovu Jugoslaviju: nakon par godina, sovjetska vojska napušta Rumuniju. Kina raskida sa Rusijom, a Rumunija staje na stranu kosokih.
Zapad je oduševljen “svojima” na istoku.
Dej umire, dolazi Nicolae Chaausescu i nudi reforme i promjene.
Ništa ne laže. I ono malo prava i sloboda, se dokida.
Žene postaju inkubatori, novorođena djeca se prodaju kao stvari, podrazumijeva se na Zapad i za devize, prekida se diplomatske odnose sa Izraelom, a uspostavlja nove sa Njemačkom, kao prva istočno europska zemlja, Rumunija pristupa MMF, rumunska vojska ne učestvuje u gušenju Praskog proljeća, ljudi njemačke nacionalnosti se prodaju matici zemlji, po cijeni od deset tisuća njemačkih maraka, osuđuje se rusku vojnu intervenciju u Afganistanu, svi koji kažu nešto protiv Conductore i lijepe Elene, završavaju u psihijatrijskim ustanovama, ide se u goste i gosti dolaze: Nixon, Breznjev, Giscard, Bush, Trudeau… Svi se vesele sto imaju Svoga čovjeka.
Ingenioznost se pokazuje u projektu brisanja sela i prelasku u agro industrijski raj, obaveza rađanja se povećava na komada pet, fantomske gigantske građevine u Bukureštu, prazne police…
Sukob s Mađarskom na temu nacionalne manjine. Cigane (tako i danas Romi u Rumuniji sebe zovu), nitko ne uzima u zaštitu, glad, hladnoća, strah…
U igri su i crkva i liječnici i “inteligencija”…
Paranoja. Ostale komunističke države se čudom čude, krste i križaju. Tako što ni Berija i drustvo nisu mogli zamisliti.
Titan među Titanima, Karpatski Genije, Conductore je briljantan. Smišlja i provodi ono što nikada nitko nije mogao napraviti…
Razmišljanje o mračnoj prošlosti Rumunije, prekida glasan uzvik konduktera: Gura Humor.
Kraj je putovanja na sjever, ali ne i kraj nesretne rumunske prošlosti.
Jesmo li u Moldova, Bukovina ili na kraju svijeta?