Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza… Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP…
piše: Slavica Jurčić
Bila je nedjelja, divan dan. U takvom danu, sunčanom i vedrom, na svijet sam donijela mojega dječaka. Dvadeset i jednu godinu moj svijet je obojen u plavo.
Od toga dana imam dječaka koji me uči novim spoznajama.
Na primjer, saznala sam da se muški mozak razlikuje od ženskog, jer “ženine misli se vežu jedna za drugu, a muške misli su u kutijama”.
A jednom, kada sam ga pitala zašto ne priča, rekao mi je: “Bolje ne reći ništa nego reći glupost”.
Moj dječak je narastao, prerastao me je, s tatom gradi kuću, pomaže mu i s njim ima jako lijep odnos.
On zna biti tvrdoglav, ima svoje mišljenje, to poštujem.
“Ja ne mislim tako”, često izgovori. Voljela bih da više ljudi bude iskreno poput njega.
On ne mrzi, ne laže, izbjegava sukob i svađu, poštuje starije.
Vjerujem da je njega oblikovala sredina i ljudi koje je upoznao u svojem odrastanju.
Oblikovali su ga svi oni divni učitelji, profesori, pedagozi koji su kroz osnovnu i srednju školu i sada na fakultetu, prepoznali svu tu dobrotu koje moje dijete nosi.
Kada pišem o njemu mislim na sve male i velike junake koji se nose sa strahovima odrastanja.
Na njima se može sve promijeniti, odjeća, cipele, tijelo, ali ta duša se ne može promijeniti. Nju treba hraniti dobrotom, tada će nam ona vraćati istom.
Dragi moj sine, želim ti puno dobra. I želim da svi oko tebe osjete to dobro koje tvoje srce čuva.
“Dobrota je jezik koji gluhi mogu čuti i slijepi vidjeti.” (Mark Twain)
…
Našem Junaku čije odrastanje i životnu borbu pratimo godinama kroz pisma njegove mame Slavice, brižne majke i poduzetne i vrijedne žene koja nije žalila ni truda niti vremena boriti se i izboriti za brojna pitanja i potrebe njena sina i sinove drugih majki koji imaju slične zdravstvene i socijalne probleme, OD SVEG SRCA ČESTITAMO ROĐENDAN I ŽELIMO DA OSTANE TAKAV KAKAV JESTE, DOBAR I DRAG, NAŠ JUNAK. (Uredništvo)