tekst i foto: Marijana Šundov
Sarajevo/ 25. kolovoza 2024./ Potrebno je s vremena na vrijeme vratiti se na stara mjesta. Nalazim se na meni posebnom mjestu – mostu Drvenija.
Promatram rijeku koja teče, s jedne strane mosta je Prva gimnazija, a s druge strane Fakultet političkih nauka.
Meni, uz Drveniju, to su dva draga mjesta, koja svaki put dođem „pozdraviti“ u Sarajevu.
Nisu mi ove dvije ustanove dale samo znanje nego i oblikovale život. Baš poput maturalne pjesmice koju smo pjevali: „Ne za školu, za profesore, već za život učili smo. Stigli smo na burno more, ali još zaplovili nismo…“
Bila su to gledajući s ove vremenske distance dva svijeta različita, i po ljudima koje sam susretala i po stvarima koje sam naučila – u posebnoj fazi života – ranoj mladosti, kada više nisi dijete, ali ma što o sebi mislio nisi ni odrasli.
S mosta, evo me za par minuta ispred Prve gimnazije. I ona i ja smo svašta preživjele od našeg rastanka prije više desetljeća.
Prva gimnazija je bila tih osamdesetih godina prošlog stoljeća posebna, gotovo elitna škola osnovana još u doba Austro-Ugarske Monarhije 1879. godine odukom cara Franje Josipa I. U početku se zvala Carska kraljevska realna gimnazija, poslije Realna pa Klasična pa Velika i na kraju Prva gimnazija.
Posebno je teško vrijeme za učenike i profesore bilo tijekom opsade grada. Školska godina 1991./1992. završila je već 3. travnja 1992. Zgrada je bila oštećena više puta tijekom bombardiranja grada, a profesori su tih teških ratnih godina držali nastavu i u kućama učenika. Tako je Prva gimnazija svojim „ratnim školstvom“ dala još jedan prilog stranicama knjige povijesti obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Koliko je bila važna ova škola za sve narode Bosne i Hercegovine govori činjenica: kada je gimnazija osnovana na ovom prostoru je bilo samo 3 posto pismenih ljudi.
Voljela sam tu staru zgradu, njezine visoke stropove, neorenesansnu fasadu, visoke prozore, oblikovane glave u klasičnom stilu iznad ulaza s tri luka, stubište s kamenom ogradom, zvuk zvona. I sada je vidim, ljepotica kakva je bila. Bila sam zaljubljena u knjige, učenje, a posebice u latinski jezik i povijest. Voljela sam biti na mostu Drvenija, sagrađenom kad i Gimnazija u doba Austro-Ugarske Monarhije i gledati rijeku, osluškivati zvuk tramvaja i maštati o nekim drugim vremenima i nekim udaljenim krajevima. U to vrijeme je Drvenija bio drveni most s pokojom rupom kroz koju se vidjela Miljacka, u mom sjećanju uvijek mutna, nikad plava.
Bila sam pomalo autsajder u svome razredu, gdje je većina mojih kolega bila iz okolnih osnovnih škola i poznavala se od prije, te pješice dolazila na nastavu. Sarajevo je tada imalo pet gimnazija, a ja nisam izabrala domu najbližu, nego meni nekako najromantičniju, najprivlačniju.
Novinski članci, a doslovno „gutala“ sam novine koje je otac kupovao, su pisali o školi koja slavi ubrzo 100 godina postojanja, crno-bijele fotografije (sve su tada novinske fotografije u dnevnom tisku bile crno-bijele) su pokazivale klasičnu, starinsku zgradu, nabrajali su poznate ljude s naših prostora koji su je pohađali u tih sto godina ( naravno da jesu jer u to doba nije ni bilo druge škole). Odlučila sam kako je to gimnazija u koju želim ići.
Trebalo mi je sat vremena vožnje autobusom ili tramvajem do općine Centar odnosno od kuće do škole. To nije bilo izgubljeno vrijeme, voljela sam tu svakodnevnu gužvu, žamor u autobusu, vožnju kroz gradske kvartove. Vrlo brzo sam shvatila kako uz sve priče o jednakosti neke moje razredne kolege su ipak u prednosti jer njihovi roditelji, pa od pojedinih čak bake i djedovi su bili većinom ljekari, apotekari, profesori… ukratko intelektualna elita. Mnogi su išli u tu istu Gimnaziju kao i njihova djeca odnosno, unuci i čak su im predavali pojedini isti profesori. Živjeli su uglavnom u privatnim kućama oko Baščaršije, tadašnjoj općini Stari Grad ili modernim stanovima u općini Centar – u krugu od niti dva kilometra od Prve gimnazije.
Ja sam bila dijete iz nekadašnjeg predgrađa, iz općine Novi Grad, općine visokih nebodera socijalističke gradnje na Ali Pašinom Polju. Moji roditelji nisu rođeni u Sarajevu, a o bakama i djedovima da ne govorim. Ja sam bila prva generacija u obitelji rođena u Sarajevu. Stanovali smo u stanu na sedmom katu, iznad je zgrada imala još toliko katova, a iz moje sobe je bio pogled na četvrtasti trg, kojega su uokvirivale isto tako visoke zgrade. Trg je bio veliki zeleni prostor s klupama za sjedenje i modernim uličnim svjetiljkama. U dnu zgrade baš preko puta moga prozora bila je velika knjižnica meni na 10-tak minuta hoda, koju sam obožavala. A, i mene su kao djevojčicu koja je uredno vraćala knjige i pričala o njima, voljele knjižničarke koje su tamo radile. Znala sam ih po imenima i još ih se sjećam.
Bile su te moje pojedine školske kolege privilegirani, „gledalo im se kroz prste“ profesori nisu bili tako strogi prema njima kao prema nas nekoliko autsajdera. Imala sam nekada utisak da znaju unaprijed kada će ih se pitati ili koje će biti teme školskih zadaća. Naravno, bila je to „tabu tema“, nikome o tome nisam govorila. A, i zašto bih? Nisam se osjećala prikraćenom, voljela sam znanje, voljela sam učiti. Ako je trebalo pročitati, a trebalo je, za lektiru „Anu Karenjinu“, ja kojoj se svidio Tolstoj sam pročitala i njegov „Rat i mir“.
Tada sam mislila, i tako sam odgojena, kako je znanje bogatstvo i moć, a mogućnost rada i zarađivanja te školovanja isto tako bogatstvo i moć. I dalje to mislim, znanje, odnosno informacija, doista je moć.
Rado sam s kolegama dijelila znanje, prepričavala pročitane lektire tijekom školskih odmora i „pijenja kavice“ u Morića Hanu. Znala sam, nitko mi neće ukrasti ono što znam, a znanje pomaže svijet učiniti boljim. To je naša uloga kao ljudi – prenijeti znanje. Pa, sve su neki ljudi prije nas otkrili i dali dalje ljudima. To ljudi rade. Tako se čovječanstvo razvija.
Baščaršija sa svojim bogatstvom pita i kolača, odnosno buregdžinica, ćevabdžinica i slastičarni bila nam je blizu nekih deset minuta hoda, a u njoj Morića Han. Nas bi se desetak brzo dogovorilo pa u pauzi kada nije bilo školskog sata, a drugi je počinjao za sat ili dva, okupili bismo se ili u parku ispred tadašnje super moderne, sve u staklu, zgrade prodavaonice knjiga „Svjetlost“ ili u Morića hanu.
Morića han sačuvan je do danas (bilo je dakako više obnova) u izvornom obliku kako je bio sagrađen daleke 1551.godine. U XVI. stoljeću, kada je ovaj objekt sagrađen, u Sarajevu gradu na karavan putovima, bilo je oko 50 hanova. Sama riječ han potječe iz perzijskog jezika i označava kuću. Pored hanova u kojima su putnici plaćali prenoćište postojali su i karavan –saraji gdje se nije plaćalo.
Hanovi i karavan-saraji podizani su po gradovima i važnim trgovačkim putovima diljem Osmanskog Carstva. Svi su imali istu svrhu pružiti odmor i ugostiti putnike i trgovce. U hanovima su često trgovci sklapali poslove bez potrebe izlaska u grad. Pogađate kako ime Sarajevo ima veze s ovim spomenutim karavan –sarajima. Doista je tako riječ „saraj“ ima korijen u turskom jeziku i znači dvor ili veliku kuću, a „ovasi“ je polje. Tako bi Sarajevo doslovno bilo „polje oko dvora“, što nije daleko od istine, ni u povijesnom ni u zemljopisnom smislu. Age Morići nisu izgradili han, ali su bili njegovi najpoznatiji zakupci i eto, sačuvan je pod njihovim imenom.
Morića han tih osamdesetih godina je bio kavana (njome je upravljalo, tako se zvalo, ugostiteljsko društveno poduzeće „Balkan“). Nas gimnazijalce je privlačila pristupačnost cijena, toplina prostora s niskim prozorima, drvenim stropovima i podovima te drvenim „sećijama“, „sofama“ ili „soframa“ kako su se već sve u žargonu zvale, na kojima bi se više nas moglo stisnuti, ali i kvaliteta kave. Još mogu čuti miris kave i osjetiti slatkoću „rahat-lokuma“ na jeziku. Svatko bi dobio svoju malu džezvu i fildžan na bakrenoj filigranskoj tacni uz komadić „rahat-lokuma“ i bijele kocke šećera. Svirala je u pozadini ili kakva sevdalinka ili pjesme s brojnih festivala lakih nota.
Posjedali bismo uz kavice i pričali o školi, nastavi, profesorima i lektirama. Uvijek bi se našao netko od muških kolega da plati kave, „coca-cole“ su bile luksuz, njih nismo ni naručivali. Školske plave kecelje bi skinuli, ali opet smo svi nekako bili isto obučeni u jakne od jeansa i u žargonu zvane „farmerke“, hlače od jeansa. Nabavljali su se ovi odjevni komadi najčešće iz Italije svakakvim kanalima. Bili smo šaroliko društvo. S ove distance mi je jasno, bili smo različitih nacionalnih korijena i različitog socijalnog miljea. Međutim, to mi nije bilo važno, a nije mi ni moglo biti, jer većina mojih prijatelja su bili pripadnici drugih naroda. Iz gimnazijskih dana ne sjećam se nijednog incidenta od strane mojih kolega. Zahvalna sam za veliko znanje koje sam ponijela iz Prve gimnazije posebice iz književnosti, latinskoj i engleskog jezika, zemljopisa i povijesti, a i onog drugog znanja o prijateljstvu i toleranciji. Doista: „Ne za školu, za profesore, već za život učili smo“.
Sebe smo smatrali „ sarajevskom rajom“. S odmakom i vremenskim i prostornim pitam se sada o značenju riječi „raja“. Ostala je kao nasljeđe Osmanskog Carstva koje je vladalo Bosnom i Hercegovinom preko 500 godina. Sama riječ arapskog je podrijetla i označava narod. Osmanlije su je koristile da označe podanike, one koje nisu vladajući sloj, bez obzira na naciju. Što je značilo smatrati nekoga „rajom“? Prije svega radilo o dobroj osobi, nekome tko te neće prevariti. „Raja“ je bio i zajednički način razmišljanja, mentaliteta i bliskosti. Bili smo gimnazijalci, Sarajlije, nismo pitali tko je koje vjere, tko je koji narod, koliko je tko bogat, važno nam je bilo tko je kakav. Ukratko smatrali smo se „rajom“. Koliko je to pitanje kakav si čovjek, a ne sve ovo drugo što osobu identificira od vjere, nacije, bogatstva bilo održivo na duge staze je pitanje svih pitanja o „raji“. To što nismo javno isticali vjeru ili naciju, što je nije bilo u našim razgovorima, ne znači da je nije bilo.
Udala sam se i otišla iz Sarajeva prije rata, koji je pokazao kako je vjera i nacija itekako bila dio identiteta sarajevskih ljudi. Nemam neposredno iskustvo što je rat napravio „sarajevskoj raji“, ali sa sućuti sam nedavno posjetila Muzej Sarajeva pod opsadom. Čitala sam pisma, gledala igračke, odjeću, natpise „Pazi snajper“, plastične kante i kanistre za vodu i druge predmete koji svjedoče o užasu koji su preživjeli moji nekadašnji sugrađani tijekom najduže opsade glavnog grada u povijesti koja je trajala 44 mjeseca. Na grad su sa srpskih položaja oko grada ispaljivali projektile, a snajperisti u samom gradu su sijali užas. Grad je bio bez vode i električne energije. Memorijalni centar na Kovačima i groblje s nizovima bijelih nišana, koje sam posjetila, svjedoci su ogromne cijene zadnjeg rata.
Potresno mi je bilo vidjeti ploče sa imenima poginulih ljudi postavljene na zgradama diljem Sarajeva, koje podsjećaju kako su glavne mete bili civili – građani Sarajeva, pripadnici svih naroda. Gledala sam s tugom te ploče na mojoj nekadašnjoj osnovnoj školi.
Tijekom opsade Sarajeva živjela sam u Splitu. Sa sestrom koja je ostala u Sarajevu čula bih se preko radio-amatera, a preko Humanitarne agencije ADRA slala bih joj pakete sa konzervama, lijekovima i suhom hranom. Stavila bih i koju sitnu igračku za moju tek rođenu nećakinju. Naravno, izmjenjivale smo i pisma, još čuvam njezina s žigovima Međunarodnog crvenog križa. Potresna su, pričaju priču o životu u blokiranom gradu. Par puta sam je uzalud čekala misleći da će biti u jednom od konvoja koji su dovozili izbjeglice iz Sarajeva…
Lijepo mi je svaki put ponovo doći u Sarajevo. Ni grad ni ja nismo više isti. Ono što je ostalo isto je ljubav prema njemu baš kao u stihovima Kemala Montena „Zajedno smo rasli grade ja i ti…Isto plavo nebo poklonilo nam stih…Čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja…“
