Varaždin – treći dio
Piše: Marijana Šundov
Dana – 20.11.15. – Varaždin me po mnogo čemu podsjeća na ljupke belgijske srednjovjekovne gradiće. Gotovo svaki od njih (a posjetila sam ih oko 20-tak tijekom moga boravka u Belgiji) je gotovo jednakog tlocrta odnosno plana sa središnjim, popločanim trgom kojim dominira gradska vijećnica ili crkva; trga uokvirenog starinskim građevinama. Svaki od tih gradića je isti, a opet svoj i drugačiji. Jer ono što mu daje ugođaj i posebnost su njegovi žitelji. Oni su duša grada i možeš je osjetiti kroz ritmove i zvukove, kroz šetnice, parkove i vodoskoke, kroz ulice i trgove, kroz zgrade i spoznaju o njihovoj nekadašnjoj i sadašnjoj namjeni. Treba očuvati, ali i iskoristiti ono što se može jer bogatstvo baštine se ne stvara preko noći potrebno je tu niz generacija.
Naš Varaždin taj hrvatski biser ima isti tipični popločani, središnji trg kojim dominira vijećnica, a uokviruju ga posebne građevine iz čijih fasada se mogu „čitati“ i barok i rokoko i secesija. Ipak poput školjke, čiji je biser (barocco je biser portugalski) podario ime samom stilu – pogađate riječ je o baroku – Varaždin čuva, a u isto vrijeme drži živom staru urbanu gradsku jezgru. Nisu tu ruševine napuštenih palača nego građevine koje i danas služe ljudima i svjedoče o ne tako davnoj prošlosti kada je Varaždin bio sjedište političke moći.
A, sa palačama i Varaždinom priča je išla ovako – u 18.stoljeću Varaždin je bio poput glavnog grada Kraljevine ( mislim dakako na Kraljevinu Hrvatske, Slavoniju i Dalmaciju u sklopu Habsburške Monarhije kojom tada vlada velika vladarica Marija Terezija). Marija Terezija je Hrvatskoj podarila prvu „modernu vladu“ – Hrvatsko kraljevsko vijeće 1767.godine i za njegovo sjedište izričito odredila Varaždin.
Na glavnom gradskom trgu na mjestu nekadašnje kuće obitelji Drašković podignuta je palača (u tom obliku je i danas). U ovu kuću se useljava 1756. godine ban Franjo Nadasdy. U ovoj palači zasjeda Hrvatski sabor, a od 1767. godine palača je sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća (o. a. onog imenovanog od Marije Terezije). Danas palaču krasi atraktivna fasada blijedo ružičaste boje te na kamenom portalu pozlaćeni grb obitelji Drašković.
Posljedice ovih političkih događaja pozitivne su za grad. Naravno blizu sjedišta moći i drugi plemići oni domaći, ali i udomaćeni stranci grade svoje kuće – palače u Varaždinu. A, stilovi građenja oni su tadašnji dominantni u Monarhiji – klasicizam i barok. Kroničari kraja 18. i početka 19. stoljeća bilježe bogat društveni život bogatih obitelji koje priređuju u svojim palačama plesove, balove i kazališne predstave.
Danas svojom ljepotom i posebnošću poglede privlači palača Sermage, zdanje živopisnih boja u rokoko stilu. Palaču je ženidbenim ugovorom dobila obitelj francuskog plemstva Sermage. U palači se odmah poslije Drugog svjetskog rata otvara stalni postav Galerije starih i novih majstora. Među najvrjednijim slikama su Žitna madona iz XV. stoljeća, a većina slika pristiže iz tada nacionaliziranih okolnih dvoraca.
A u drugoj palači onoj klasicističkoj obitelji Herczer danas se nalazi Entomološka zbirka sa oko 4500 izložaka varaždinskog gimnazijskog profesora Franje Koščeca. Palača je sagrađena je 1791. godine. Na kamenom portalu isklesan je grb obitelji Herczer koja je u 18. stoljeću zahvaljujući poštanskim poslovima postala jedna od najbogatijih te kako to često tada biva, obitelj bogatstvom kupuje plemstvo.
Trenutno je u obje ove palače i Sermage i Herczer u tijeku izložba „Varaždin pod krunom Habsburgovaca“. Izložba je otvorena do 2. 10. 2016.godine. Na stranicama Turističke zajednice Varaždin pored ostalog se navodi: „Četiri stoljeća zajedničke povijesti i međusobnih odnosa između Varaždina i vladarske kuće Habsburg ostavili su trajni utjecaj na naš grad i njegove stanovnike. U tom burnom povijesnom razdoblju, ispunjenome interesima, ratovima, revolucijama, krizama, ali i prosperitetom pa i kratkotrajnim periodima mira, Varaždin je bio jedno od središta političkog, ekonomskog i kulturnog života. Što nam je ostalo u nasljeđu od vladavine Habsburgovaca i kakve nas veze spajaju još i danas, prikazat će se ovom jedinstvenom izložbom, koja će ujedno „okruniti“ i 90 godina neprekinutoga djelovanja Gradskog muzeja Varaždin.“
„Ovo je izložba koju ću svakako nastojati vidjeti“ – obećavam samoj sebi. Dok hodam ulicama Varaždina razmišljam o prošlosti i o tome kako je ona utkana na mnoge načine u sadašnjost. Mislim o varaždinskim obiteljima njihovim životima, i poslovima i njihovim palačama, koje i danas služe ljudima.
Put me vodi do groblja grada Varaždina, koje važi kao jedno od najljepših u Europi. A, za njegovu ljepotu najzaslužniji je Herman Haller. Ovaj zaljubljenik u vrtove i parkove oduševljen je ljepotom parka bečkog dvorca Schönbrun. Došavši za upravitelja varaždinskog groblja 1905. godine, pretvara groblje u park posadivši različite vrste drveća javora, tuja, crvene bukve, jasena, magnolije, ali i ukrasnih trava i cvijeća. I tako od tada do danas – isprepletane zelena i bijela…biljke i kamen…život i smrt…uz predivno zelenilo tu su kamene obiteljske grobnice, kapelice, nadgrobni spomenici i anđeli. Neke od njih su radovi poznatih hrvatskih kipara.
O čemu razmišljati na groblju nego o životu i smrti. Doista svaki čovjek ostavlja trag svog postojanja. Ne treba biti tužan i smatrati život promašenim ako iza nas ne ostanu palače… Svaki čovjek ostavlja trag svog postojanja. Nekad je to samo u srcima svojih bližnjih, a često je to i najvrjednije. Kako procijeniti roditeljsku ljubav, njegu i težinu prijateljske pomoći kada je to bilo najpotrebnije. Jer neke stvari nisu materijalne i poput svake duhovne baštine one su neprocjenjive. Ne vidiš ih ali njihov utjecaj traje stoljećima.
Galerija s fotografijama: VARAŽDIN -BISER BAROKA