prilog: Dražen Radman
Na dan 16. studenoga 1849., F. M. Dostojevski je (u svojoj 29. godini) osuđen na smrt. Doveden je na stratište zajedno sa svojim kolegama zatvorenicima, a zatim je na ledenoj hladnoći čekao strijeljanje, i to zato jer je bio član liberalnog društva intelektualaca poznatog pod nazivom Petraševski krug.
U to je vrijeme u Rusiji vladao izrazito reakcionarni car Nikolaj I., koji je uništavao svaku grupu koja bi mogla ugroziti njegovu (samo)vlast.
Ipak, u posljednji trenutak Dostojevski je doznao kako mu je smrtna presuda preinačena u 4 godine robije u Sibiru. Poslan je u grad Omsk u jugozapadnom Sibiru, gdje je i odslužio svoju kaznu u strahovito teškim uvjetima.
Dakle, nedostajalo je tek nekoliko trenutaka i ovaj svijet nikada ne bi čitao: “Braća Karamazovi”, “Zločin i kazna”, “Idiot”, “Bjesovi”…, koje je Dostojevski kasnije napisao.
…
Gotovo svatko od nas ima bar jedan događaj u svom životu za koji zna da je ‘za dlaku’ ostao živ. Ja sam ih imao nekoliko…
Da, ponekad se možemo naći na nekom ‘rubu’ i zbog slobode savjesti i zbog unutarnjeg presvjedočenja da učinimo nešto što vjerujemo da je ispravno.
Dostojevski je jednom rekao da ‘za čovjeka nema ništa primamljivije od slobode njegove savjesti, ali ni ništa teže.”
Stoga, budući smo ostali još neko vrijeme tu na zemlji, onda to svakako nije tek tako, tek da jedemo, pijemo, radimo i spavamo…
Naravno, ne moramo napisati neku knjigu, ali možemo (na)pisati svojim životom nešto lijepo i time oplemeniti još poneku dušu nečim uzvišenijim.
A što se ‘rubova’ tiče, vrijedi znati i nositi u srcu da postoji Netko tko sve zna i dobar je; Netko tko sve razabire i ima moć dati snagu, mudrost i mir svojima… i onima koji ga iskrena srca traže…
Da, Bog je blizu, posebno kad je ‘rubna situacija’. Jer ni ‘dlaka s glave ne pada bez Njegova znanja’.
Zato, dobro je stajati čvrsto ‘na Stijeni’ znajući da će u konačnici Njegova – biti zadnja.
***
2 Korinćanima 1:4-11