LIKOVI IZ BAJKE
iliti bajkoviti likovi u surovoj stvarnosti
piše: Martina Budimir
Otkad znam za sebe, na zidu dnevne sobe mojih roditelja vise tri goblena. Na njima su svima znani likovi. Likovi su to o kojima slušamo od najranijeg djetinjstva, likovi iz poznatih bajki koje su sakupila braća Grimm.
Ovakva kakva jesam, oduvijek sam pokušavala pronaći viši smisao u svemu, pa i u ovako banalnoj stvari. Jer kako se bajke i likovi iz bajki uopće mogu smatrati banalnošću kada generacije djece odrastaju na njima?
Pepeljuga i Snjeguljica likovi su koji, doduše ne na lak i jednostavan način, na koncu završe sretno se udavši za princa. Princ iz bajke ili princ na bijelom konju redovito se pojavljuje u smislu spasitelja ljepotice jer ljepota je upravo ono što najviše krasi i Snjeguljicu i Pepeljugu.
Crvenkapica je pak posve drugačiji lik. Cijela se njena bit može sažeti u jednoj riječi, naivna, zlobnici bi dodali i glupa. Može li i jedna naivna djevojka, dakle djevojka koja bez imalo skepse vjeruje svima, i to prvenstveno u njihove dobre namjere, završiti s princem?
Jer, htjele mi to sebi priznati ili ne, svaka od nas mašta o nekom baš svom princu na bijelom konju. Nema veze što se neke na koncu zadovolje i konjem, princ je ultimativni cilj. Što nas čini Pepeljugom, Snjeguljicom ili Crvenkapicom? Što našeg princa čini princem upravo za nas?
Iz medija posljednjih dana vrište vijesti o još jednoj princezi koju je njen, vjerujem u njenim očima, princ doslovce likvidirao. Još je jedna žena postala žrtvom obiteljskog nasilja, žrtvom odmazde nekoga koga je nekoć vjerojatno smatrala svojim princem.
Kako prepoznati svoga princa, kako na vrijeme uočiti da se ustvari radi o konju? Već nekoliko godina pokušavam djevojkama, ali i mladićima s kojima radim, ukazati na pravo svake osobe na nenasilje, na znakove po kojima se može prepoznati buduće ili već postojeće nasilje u vezi.
U vijestima slušam objašnjenje da je nasilnik, koji je likvidirao svoju suprugu i pokušao ubiti i sebe, pušten kući nakon što je ustanovljeno da je ženu „samo ošamario“. Koliko je takvih postupaka pred koje stavljamo riječ „samo“. Samo ju je uvrijedio, samo je malo povisio glas, samo ju je malo gurnuo …
Upravo je to ono što je mladoj, zaljubljenoj osobi teško shvatiti. Da, osoba koja te samo vrijeđa i ponižava, koja samo povisi glas ili te samo gurne, je nasilnik. To je osoba koja će te jednoga dana i samo ošamariti, samo pretući, samo ubiti. Jer nakon jedne barijere koje nasilnik prijeđe u svojoj glavi i ne snosi posljedice za nju, slijedi druga. I nakon jednog šamara uvijek slijedi i drugi.
Na koncu, nažalost, nakon svih tih izljeva nasilja, često slijedi i tragični čin. Kraj je to oko kojega će se nekoliko dana dizati prašina u medijima, ali to je sve. I dalje će većina ljudi smatrati da vrijeđanje, bacanje stvari ili šamar, ustvari ne znače nasilje. „Samo se malo iznervirao. Sama sam kriva, nisam ga trebala izazivati. Ljubomoran je jer me voli…“
Na ovome mjestu imam potrebu naglasiti da je nasilje ponekad vrši i žena nad muškarcem, no statistika je neumoljiva i jasno je da je ono nasilje koje muškarci vrše nad ženama puno učestalije i puno češće tragično i završi.
Onoga trena kada bajke počnemo promatrati drugim očima, onoga trena kada budemo u stanju shvatiti i prepoznati tko je pravi princ samo za nas, tada će se možda nešto i promijeniti u glavama ljudi. Ne smatram naivnost negativnom karakteristikom jer i dalje smatram da svakoga čovjeka u startu treba promatrati s pozitivnim predznakom, sve do onog trena dok nam ne dokaže drugačije.
No, bitno je uvidjeti da šablona kojom se povodimo, bila to šablona priče o Pepeljugi ili šablona priče o Snjeguljici, nije dobra jer u svome su postupanju i Pepeljuga i Snjeguljica ustvari naivne u onom drugom, negativnom smislu. Svoj smisao, svoj spas i svoje ostvarenje vide u liku princa kojega vrlo često nekritički glorificiraju.
Onoga trena kada svaka od nas svoj smisao pronađe u sebi, svoje ostvarenje u plodovima svoga rada i postupanja, princ na bijelom konju doći će samo kao nadopuna, potpora i ono što bi zaista trebao biti, naš suputnik. Jer prečesto zaboravljamo da osoba koja nas uistinu voli neće imati potrebu iz korijena nas mijenjati i prilagođavati sebi, nego nas podupirati i voljeti takve kakve jesmo.
Pronađemo li ostvarenje u sebi i plodovima svoga postupanja, naći će se i princ koji to doista je, princ koji će cijeniti nas kao osobe, a ne kao objekte ili kao još jedan trofej koji je osvojio. Naći će se princ koji neće patiti od nedostatka samopouzdanja i ljubomorno nas optuživati za nešto što nismo učinile, princ koji nas neće posesivno držati u kavezu, princ koji će pustiti da se i dalje razvijamo kao osobe vrijedne poštovanja i ljubavi drugih.
I dalje se prepoznajem prije svega u liku Crvenkapice jer jedan je to od rijetkih likova koji nije određen potragom za spasom u vidu princa. Naivna kakva je, ne oslanja se na lika na bijelom konju koji će je poljubiti ili pronaći njenu izgubljenu staklenu cipelicu i samim time je spasiti.
Znam, čudno to zvuči za osobu koja smislom života smatra ljubav, ali tvrdoglavo vjerujem da svoju ljubav i svoga princa, koji to je u istinskom smislu te riječi, i jesam pronašla jer sam se uzdala u sebe, nastojala najprije sebe izgraditi kao osobu i nadala se da će naići moja srodna duša koja će me prihvatiti takvu kakva jesam. Bila sam pri tome spremna i na onu: „Radije ću biti kvalitetno sama, nego bilo s kim.“
Srećom, moj me je princ pronašao.
Srećom, pronašla sam i ja njega.