Anđelka Korčulanić
U poeziju bježim pred ružnoćom svijeta.
Rastačem se u stihove,
u kapi mora, zrnca ikre.
Razlistalom šumom trčim i krijem se
u duplje, u gnijezda i čašku cvijeta.
Sve je življe zatvorim li oči, sve jasnije vidim.
Na gola koljena padam
pred bojama dȗge i hučećom rijekom.
Trag mojih stopa u rosnoj travi
učini da se stidim.
Za obranu od mržnje riječ oštrim o trn.
Spavam sa šišmišima obješena naglavačke
i mrak pećine u kojoj žive
katkad mi se čini
od onog vanjskog manje crn.
Pred ružnoćom svijeta u poeziju bježim.
Tamo sam ljubljena.
Moje ruke, bedra i kosa, sva sam pjesma.
Nemirni sam vjetar i topla kiša,
i bijelo sam nebo i sniježim.
——————————
iz zbirke SVJETLICE