Anđelka Korčulanić
U očima tamnim noćas nam gore
visoko u nebo uzdignute baklje,
u vrtlogu strasti od obale daleko
nosi nas silno, zapjenjeno more.
S usana mekih na tijela sjajna
padaju šumno latice crvenih ruža,
sljubljeni udovi i čvrsti pleter od prsta
više od rajske ugode nam pruža.
U imenu mojem u dubini mukla ti glasa
zlatnu notu nebeske glazbe čujem,
podatno tijesto rukama vještim mijesiš,
oštricu mača vrelinom dlanova kujem.
Uz miris mošusa probodi me nježno,
bez traga rani i boli i bez kapi krvi,
planinu ovu što već dugo samuje u meni
u prah i pepeo drhtajem tijela smrvi.
Lončarica i kipar, ti i ja smo večeras,
ratnici, divlji vjetar i plameni zmaj,
tvog sjemena kapi k’o i noći rosa
borbi bez pobjednika označit će kraj.
Krikom u gnijezda ptica unijet ću nemir.
A kad ugasiš se tiho kao zvijezda
i nemoćan potom na rame mi kloneš,
ostati ću budna gledajuć’ te kako
u mirno jezero sna nasmiješen toneš.
U moje oči nastanit će se radosti svemir.
(z zbirke STIH U BOJI MORA)