Iz naše arhive/ objavljeno 13.12.2021.
piše: Dragica Križanac
Otkad znam za sebe živim u Amsterdamu. Prva sjećanja imam iz vrtića. Tu sam naučio prve riječi Nizozemskog. Kod nas se u kući pričao samo Urdu. Imali smo schotel (antenu) i uvijek gledali pakistansku TV.
Moji roditelji su Pakistanci, a ja sam najmlađe dijete od nas šestoro. Imam četiri brata i jednu sestru. Ona je najstarija i gledam na nju i dan danas kao na drugu mater. Jer, kako znam za sebe moja majka je pobolijevala. Ona je dijabetičar i ima slabo srce.
Otac nikad nije kod kuće. Nekad sjedne na svoj motorčić izjutra i vrati se tek uveče. Majka kaže da on negdje radi, iako ja nisam nikad bio načistu gdje i što radi.
Išli smo svaku godinu na godišnji u Pakistan. Odsjedali bi kod bake i djeda s majčine strane. Redovno bi proveo par dana kod tete Urche. Ona je muža i četiri sina, s kojima sam se lijepo slagao i igrao. Rekli su da se kasno udala. A u Pakistanu je kasno ako djevojka ima 25 a nije udana. Što je u Nizozemkoj posve drukčije. S mojom braćom se nikad nisam igrao. Tetka bi me uvijek mazila i ljubila, i svašta lijepog kuhala tako da sam volio ići kod nje.
Kako su se moja braća jedan po jedan ženili i osnivali obitelj tako su se iseljavali iz kuće. Ali svi stanuju u Amsterdamu. Svi su doveli žene iz Pakistana. Brakovi su bili ugovoreni još dok su oni bili mali. Takve stvari u našem narodu rješavaju roditelji, tetke, strine i bake i djedovi. Moja braća su svi imali početne relacije sa nizozemskim djevojkama, ali su na to roditelji gledali kao na nešto prolazno, kao na neki mladalački hir, koji će proći.
Braća nisu pravila nikakve probleme oko buduće ženidbe. Gledali su na to kao na nešto prirodno. Kad bismo ljeti išli na godišnji predstavljene su im buduće žene, koje nisu mogle iščekati kad će se vjenčati i doći živjeti u Nizozemsku. Jer, takvi su bili običaji kod nas Pakistanaca.
Samo je moja sestra imala probleme sa tim. Kad je išla u srednju školu zaljubila se u Nizozemca. I ta relacija je trajala i trajala. Majka je bila sve nervoznija i sve češće planirala odlaske s kćeri u Pakistan. Ova je negodovala i izvlačila se na školu. Kad je jedno ljeto upoznala u Pakistanu budućeg muža, koji joj je predodređen otvoreno je iskazivala nezadovoljstvo. Nimalo joj se nije svidio. Roditelji su ustrajali i kad je završila srednju školu zaručili su je u Pakistanu. Željela je studirati ali otac i majka nisu htjeli ni čuti. Tako je sljedeće ljeto već bila udana a mi smo dobili novog Amsterdamca. On se kao novopridošlica odmah upisao na kurs jezika i dobio ‘papire’ na osnovu braka a nositeljicom nizozemskog državljanstva. Šutjela je i formalno prihvatila muža. Ali, potajice je pila pilule protiv začeća i u svemu pomagala muža da se prilagodi novoj zemlji i kulturi. U takvom položaju pokazao se vrlo mekan prema ženi. Osjećao je da ga ona nije prihvatila u svom srcu. Jer, ona je u svakom pogledu bila superiornija od njega. Govorila je tri svjetska jezika plus maternji i radila u općini. Osjećala se više kao Amsterdamka nego Pakistanka. Ona je zapravo uvijek znala što hoće. Upisala se na listu za čekanje stana, zajedno s mužem.
Ono što niko od starijih nije znao održavala je u potaji kontakt sa svojom velikom nizozemskom ljubavi. On je već naučio i razumio kako to ide u pakistanskoj kulturi i pokazao se razuman. Odlučio je čekati.
Kako se približavala peta godina braka bez djece muž moje sestre postajao je sve nestrpljiviji i agresivniji. Tražio je svoja muška prava. U međuvrmenu je naučio nešto holandskog i zaposlio se kod zemljaka. Znao je da će poslije pet godina dobiti svoje, trajne papire. Postao je ljubomoran jer je osjećao da ga sestra izbjegava. Tražio je svoja prava, prava muškarca i glave kuće.
Kad nam se setra prvi put pojavila sa plavim modricama na licu svi smo se uzbudili. Braća i otac su skočili i istukli zeta. Ali, roditelji nisu htjeli ni čuti za rastavu kćeri jedinice. U njihovoj kulturi je to bila ogromna sramota.
Kad je sljedeći put nasrnuo na sestru, ona ga je prijavila. Odveli su ga tri dana u pritvor ‘na hlađenje’. Kad se vratio, ona se već bila spakovala, i preselila svom nizozemskom prijatelju. Niko od familije nije znao njenu adresu. Ostavila mu je pismo u kojemu je naširoko obrazložila svoje stavove i svoja gledanja na njihov brak. Pitala ga je hoće li on staviti u pitanje svoje papire i dalji život u novoj zemlji ili će se odreći braka s njom. Napisala mu je da je spremna sačekati par mjeseci sa razvodom dok on ne dobije svoje papire, i da mu velikodušno prepušta stančić u kojem su stanovali. Da bi sačuvao obraz kod pakistanske obitelji i drugara predložila mu je da se on može pozvati na to da je ‘ otpustio’ ženu koja nije mogla imati djece. Jer u njegovoj kulturi i religiji to je bio valjan razlog za razvod.
Tako se moja sestra izborila za sebe. Doduše morala se odreći druženja sa svojim pakistanskim prijateljicama i širom familijom. Niko je nije posjećivao od familije, jer u njihovim očima živjela je nečisto. Samo ja, njen mali braco. Iako se ona u međuvremenu udala za svoju dugogodišnju ljubav to je bila sramota za obitelj! Ali, kad je nakon dvije godina dobila dijete majka i otac su joj dozvolili da ih posjećuje.
Odlučio sam i ja, kad za to dođe vrijeme sam birati sebi životnu družicu.
Ovog proljeća ću navršiti dvanaest godina i završiti osnovnu školu. Ocjene su mi dobre i već sam odlučio da ću najesen krenuti u gimnaziju. Poslije toga želim studirati za novinara.
Moram pomagati majci u kući jer ovaj zadnji tjedan februara se ne osjeća nikako dobro. Teško diše i gubi snagu. Ništa ne može jesti i kaže da ne osjeća miris i okus. Zvali smo našeg kućnog ljekara ali on ne prima. Samo telefonski. Poslao je recept online. Otrčao sam brzo u apoteku i tamo se čudno ponašaju. Rekli su mi da se odmaknem od pulta i da čekam dok mi pripreme lijekove.
Majka se nakljukala lijekova i bilo joj je malo bolje. Rekla je da napravim čaj i dođem sjesti kraj nje na kauč. Uzela je moju ruku u svoje dvije , pogledala me ozbiljno i upitala:
– Izabrao si školu po želji?
– Jesam, ići ću u gimnaziju. Poslije ću studirati žurnalistiku. Želim pisati.
– Tako, tako samo ti uči, povlačila me po glavi.
Kašljala je i teško je disala.
– Rekla bih ti nešto, samo ne znam kako da počnem.
– Što je, majko? Reći! Uplašio sam se da će izjaviti da ima rak ili tako nešto.
– Ti voliš tetu Urshu?
– Voliš je kao mene, ili onako…
– Nikog kao tebe, to znaš! Možda samo našu sestru. Tetka je ljubazna ali… zašto pitaš?
– Zato što ti je ona mater!
Buljio sam u nju i mislio: što joj je, što lupa. Mora da se malo šali sa mnom. Ili je to od ovih tableta što je upravo popila…
Gledala me je tamnim, suznim očima.
– Moja mater? A što si onda ti?
– Ja, ja, mucala je. I ja sam tvoja mama. Ali, ona te je rodila. Kad je zanijela nije bila udana i sramota obitelji se morala skriti. Došla je kod nas u petom mjesecu trudnoće, a vratila se u Pakistan bez stomaka i bez bebe. Amsterdamska babica koja ju je porodila u našoj kući pristala je uz bogatu nagradu primiti moju zdravstvenu karticu. Dakle službeno, ja sam se porodila i zdravstveno je platilo račun babici. Tako je moj muž i prijavio dijete. Onda smo se preselili. Tja u prenapučenom Amsterdamu ionako se susjedi nisu interesirali za nas. A ni mi za njih.
Ponovo se zakašljala. U glavi mi je bilo prazno. Kao da me je neko upravo šakon snažno udario u čelo. Vidio sam krupne greške znoja koji su tekle sa njenog čela ka ustima i bradi.
– Kako to sad? Jesu li braća i sestre znali? procijedio sam.
-Samo sestra, braća su bila premala kad si se ti rodio.
Istina, mislio sam, od malih nogu osjećao sam da sam drukčiji od svoje braće. Po svemu. Ali zar toga nema u svakoj obitelji.
Taman sam nešto zaustio reći kad sam primijetio da se ona guši. Hvatala je zrak, kao riba na suhom. Bio sam šokiran od onoga što sam maločas čuo, ali pogled na nju natjerao me na akciju. Zgrabio sam iPhone i pozvao Prvu pomoć.
Čekali smo jedno pet minuta kada sam čuo zvono. Uspjela mi je samo reći: oprosti nam!
Kad je ambulanta već zamakla iza ugla pozvao sam sestru i ispričao joj što je s majkom.
– I još mi je nešto ispričala od čega sam šokiran. Mogu li doći kod tebe?!
– Slušaj, reče ona. Upravo sam čula da se pojavio neki opasan virus. Možda su ti simptomi kod mame? Nemoj nikud ići, možda si sad i ti zaražen. Ostani kući.
Zatim je moja draga seka razgovarala sa mnom puni sat. Ispričala mi je sve o mom porijeklu, ođenju, odrastanju…plakala je. Na kraju je rekla:
– Ipak si imao i sreće da si s nama u Amsterdamu odrastao. Jer, da je teta Urcha tebe podizala kao dijete bez oca vaš život tamo ne bi bio nimalo lak. A sad moram zvati bolnicu.
Ispostavilo se da naša majka ima Covid. Niko od nas nije mogao k njoj u bolnicu. Taj prvi dan kad je primljena razgovarala je sa kćeri. Bilo joj je sve gore i gore. A lijeka niotkuda. Sutradan su je stavili na respirator. Njen organizam se borio četrnaest dana, a onda se predao. Imala je pedeset i sedam godina. Najteže mi je što je umrla usamljena, bez oproštaja od najmilijih. Jer, cijeli svoj život je posvetila nama, živjela je za nas. Nismo mogli ni sprovod napraviti kako se ona uvijek nadala kad jedanput ‘dođe vrijeme’.
Još sam u šoku od svega. Otac nam kuha i ne ide nikuda. Obojica smo u samoizolaciji. Slušamo strašne vijesti o virusu pa sam ugasio TV . Otac mi se za svaku sitnicu izvinjava. Rekao sam mu da sam mu oprostio pa je i zaplakao. I još sam mu rekao da nikad više neću ići kod Urche u Pakistan.
Proljeće 2020, Amsterdam
Iz zbirke u pripremi: “Korona i drugi folklor”