piše: Milan Rajšić
Mislim se nešto, ovih dana su u modi Referendumi. Referendum protiv corone, referendum za prava onih koji su za referendum protiv corone, referendum protiv Stožera, referendum za izmjenu vlasti…
A kako bi bilo s jednim referendumom za izmjene u Bibliji?
Dobro, ne baš izmjene, jer lijepo piše u Bibliji, da se neće ni jedan zarez, ni jedna jota promijeniti.
Kako bi bilo, napraviti malu dopunu?
Na primjer u knjizi Izlazak.
Pa onda više ne bi bilo, ono da Narod božji, napusti zemlju egipatsku, luta po pustinji i dođe do Obećane zemlje, već bi…
…jednoga dana, kada je Bog bio na službenom putu u Poljskoj i Čehoslovačkoj, u Obećanoj zemlji, gdje su ljudi živjeli sretno i zadovoljno, pojaviše se pegamber, anđeo i arhangel Alija, Franjo i Slobodan, pa počeše nagovarati sve one koji to žele, da zamrze svoje susjede, rođake, poznanike, koji se jednako kao oni ne klanjaju, ne krste ili ne križaju.
Vjeran i pobožan narod dočeka taj poziv s puno oduševljenja i radosti, pa dograbi oružje hladno i vruće, a u svakom slučaju blagoslovljeno od božjih namjesnika pegambera, anđela i arhangela.
Jedan dio onih koji ne poslušaše poruku, među kojima bijahu Jusuf, Josip i Jovica, spakovaše ruksak ili putnu torbu, pa lijepo naprijed u europsku pustinju i do zemlje egipatske.
Kad se Bog vratio iz službene posjete bivšim komunističkim državama, oduševi se novim zatečenim stanjem i reče: Dobro ste to napravili. Ovo će od sada biti Nova obećana zemlja, u kojoj će narod moći slobodno i demokratski, praviti Zlatno Tele i klanjati se brojnim drugim bogovima i božanstvima.
One dvije teške, kamene ploče s deset zapovjedi božjih, neće se više morati nosati tamo-vamo i nitko se više neće morati pridržavati nikakvih zakona, pa ni božijih.
Zagovornik referenduma o promjeni Biblije i autor ovih redaka, jednako kao tisuće Jusufa, Josipa i Jovica, već trideset godina luta kroz europsku pustinju i zemlju germansku.
Jos deset godina, pa će proročanstvo i prokletstvo biti ispunjeno.
Danas je točno trideset godina, kako je Island priznao kao prvi na svijetu, novu državu.
Danas je točno trideset godina, kako sam ja napustio Obećanu zemlju.
Najprije u Sloveniju, gdje su me slovenski policajci izvrijeđali ružnim rijecima: …kakav sam to ja rodoljub i domoljub, da se nisam kao oni, borio za domovinu (cijelih šest dana!). Onda su me slovenski prijatelji prihvatili objeručke i na raspolaganje mi dali cijelu jednu kuću u blizini Celja, u kojoj sam čekao da iz Osijeka stigne moj zaboravljeni pasoš.
Par dana kasnije, austrijski policajac, me je pokušao utješiti pričom o tome što je vidio da se dešava u mojoj Obećanoj zemlji. Rekao je da je to strašno, da mu je žao i poželio mi dobrodošlicu u zemlju faraonsku.
Njemački faraoni su mi odmah ponudili sve vrste pomoći i smjestili me u skupinu Duldung (pretrpjet cemo ga).
Dozvolu trpljenja su mi produžavali svakih mjesec dana, a onda smo nakon šest mjeseci, moja ćerka, moj sin, moja supruga i ja postali Nijemci.
Život u faraonskoj zemlji je postao nesnosan. Svi su se ovdje držali reda i zakona. Svatko je imao pravo raditi, školovati se, odlaziti do liječnika, slobodno se kretati i još slobodnije reći što zeli. Svatko! I bijeli i žuti i crveni i crni…
I Jusufi i Josipi i Jovice…
Svih tih trideset godina pomagali su nam brojni Egipćani.
Gospođa Gregetz nam je dala na korištenje besplatan stan, obitelj Meyer nam je dala jedan od svojih automobila, uz preporuku, gdje da se odvezemo za vikend, stari mesar u penziji, gospodin Pavendenat je svakoga dana čekao s hladnim pivom, da se vratim sa posla. Katolički kaplan, nam je u drugom stanu, vlasništvo katoličke crkve, pomagao na sve načine, između ostaloga pozivajući nas na svečane ručkove ili večere o svetcima i crkvenim praznicima. Obitelj apotekara Seibert, obitelj Nabakovski, obitelj Dirkes, obitelj Sabatchus, obitelj Mohr.. Svi oni i još brojni drugi, natjecali su se tko će nas češće i više ugostiti ili odvesti na neki izlet i pokazati nam zemlju egipatsku.
Gospođa Kistela, učiteljica u osnovnoj školi, svim je srcem i dušom brinula o prvim koracima moje ćerke, ostajući često poslije svojih obaveza i pokusavajući joj pomoći što brže i lakše savladati njemački jezik.
Sviralo se u muzičkoj školi, gitaru, klavir, saksofon, pjevalo u horu ili solo, igralo rukomet, tenis i stolni tenis, veslalo, slavilo rođendane, Božiće, išlo na nedjeljne izlete, subotom na bogosluženje među Adventiste, trčalo se deset kilometara, polumaraton ili maraton, plaćalo rundu pića nakon završenog radnog dana, bralo se grožđe s prijateljima, igralo nogomet za Staru gospodu preko 40 godina, odlazilo se na kuglanje, biciklom na izlet, čamcima na veslanje, autobusom na karnevalsko opijanje, proljetno, ljetno, jesenje roštiljanje…
Tako je to bilo tri desetljeća u neprijateljskoj zemlji faraonskoj.
Neposlušni i neželjeni Jusufi, Josipi i Jovice, moraju se još barem desetak godina mučiti u ovoj, i njoj sličnim, zemljama faraonskim.
A onda?
Direktno u Obećanu nebesku zemlju.
A do tada, hvala svima koji su pomogli proteklih trideset godina, da se što lakse prođe kroz muku faraonsku.
Očekujem Vaš potpis za Referendum o dopuni Biblije, Starog zavjeta, knjige Izlaska…