piše: Milan Rajšić
Prije dvije godine sam, putujući po Francuskoj, doslovno naletio i zalutao na E 6.
Nakon kraćeg vremena oduševio sam se i zagrizao da prođem biciklom od Atlantika do Crnog mora.
Koliko kilometara ima, ja pojma nemam, ali znam da sam se vozio uz obale francuskih rijeka Saône, Doubs, a onda pored Rajne, pa uz Dunav preko Pasau, Beča, Bratislave i Budimpeste, sve do Hrvatske.
Ove godine su na redu Srbija, Bugarska i Rumunija.
******
Prvih 70 kilometara Dunava kroz Srbiju.
Bogata ravnica koja kao limes teži u beskonačnost.
Dobri putevi dobro obilježeni.
Čovjek na putu, misaona imenica, a kad ga sretneš…
…svejedno je li Ferika- Franjo koji ne zna jel Mađar, Hrvat il Srbin i po cijele dane crta olovkom grafike il’ Baja Trifunović iz Bosne, nekadašnji nogometaš “Borova”, odmah bez razmišljanja zovu me na kavu ili beru paradajz ili papriku pa nek mi se nađe pri ruci.
U gostioni u selima pivo slovom i brojkom jedan euro. Pljeskavica ogromna tri, a na pitu sa sirom sam zakasnio.
Gladi nema siromaštva ima.
Dunav se razvalio između hrvatskih “brda” i panonske ravnice i mirno dosadno, ne žureći, ide prema svome kraju.
Sunce prži, kukuruz i soja lagano žute, a tek je kraj srpnja.
Na sreću, nema komaraca, al ima obada. Gadni su to igrači.
Stotine i tisuće košnica zapele u nedirnutoj prirodi.
Put po kruni nasipa pretvorio se u horor. Kao da u Sahari vozim kroz pijesak.
Znoj curi, koža gori, torbe za transport se otromboljile na biciklu.
Uz rijeku, velike kolonije bijelih čaplji, zečevi trče počasni krug, jelen i srna zalegli u hlad…
…pa kolonija labudova i rijetke sive čaplje koje baš i nisu druželjubive.
Jastreb, ne znam koje vrste, lagano jedri iznad njih i procjenjuje tko je najslabiji i tko će mu biti ručak…
…zemaljski dani teku!
Gladi nema, siromaštva ima, a ima i puno šarma i puno gostoprimstva.
Veliki gradovi su kao teroristicke organizacije. Svojim visokim cijenama za sve i svašta, uzarenim betonom, umornim ljudima, ubijaju svaku volju za život.
Skačem u Dunav. Sa 72 godine.
Problem nije skočiti, problem je što nisam baš neki vrsni plivač, a Dunav juri li juri prema svome kraju. Baš je lud pa žuri, a ja još luđi jer sam mislio da je to samo jedna od voda. Lamatanje u vodi i borba s vodenom strujom. Prsno, malo kraul i dosta kereći su donijeli rezultat. Kopno na vidiku.
Sa Zoranom trošim sate na obali rijeke. Iako desetak godina mlađi, pravi je dunavski Google i nedostaju mu lude slike od prije pola stoljeća.
U Novom Sadu, u Novom Sadu, ej…
Dočekali me mali i veliki, ženski i muški, Dunja, Danilo, Sneza, Nikolina, Dragan. Razgovoru nema kraja, a ni igri s unucima. Odmor nalazim u lizanju sladoleda ili ubijanju u slatkim lubenicama.
Nakon odličnih biciklističkih staza u gradu (nevjerojatno malo biciklista), pedaliram preko Petrovaradina i srpske Atene, Sremskih Karlovaca. Sve je u znaku austrougarske, pravoslavlja i rizlinga.
Dugačak, strm uspon na Frušku goru, mogao me i zaobići, ali ja nisam mogao njega. Svi putevi vode gore, pa onda dolje do Dunava. Voca, lubenica i piva ne nedostaje, pa se lakše diše.
Na dokovima velegrada, čeka me bratić Milan. Dva dana muzike i mira, a onda šarmantni Zemun, Beograd koji pamti i bolje dane, Pančevo kome je dano da obavlja prljave poslove, vezane uz naftu i energiju…
Čas sam u Bačkoj, pa u Sremu, pa u Banatu. Mirno, usporeno, bogato, vrijeme stoji…
Krajolik se mijenja, brežuljkasto je, brdašca su pješčana, drveće bagrema i bora, stada ovaca i goveda…
…Deliblatska je pješčara pešcara, najveći pijesci na Balkanu.
Kanal Dunav-Tisa-Dunav, remek djelo socijalizma narušava mir “pustinje”.
Ispred mene se vidi Rumunija, na kanalu tisuće mladih iz cijeloga svijeta, love ribe u okviru Svetskog prvenstva za mlade ribice. Dunav još brže juri. Valja nama preko rijeke. Trajekt mi odlazi ispred nosa. Dva sata čekanja trošim na ljuti riblji paprikaš i ‘ladno pivo. Bas mi je tesko!?
Šorom šajke, a Dunavom čeze, lijepe noge u Švabice Reze!
Pa tako kilometrima. Glasno, glasnije, najglasnije.
Ne treba u ovim ludim panonskim prostorima, ni alkohola ni narkotika. Dovoljna je beskonačna ravnica, pa da čovjek pređe u viši energetski nivo i da mu se po širokim ušorenim ulicama, pričinjavaju lađe ako plove, a po Dunavu da jure konjske zaprege i šarene, ukrašene kočije.
Nedostaju mi samo lijepe noge u Švabice Reze il’ u Jele, il’ kod Marice, a mogu biti i Juliškine… Šorom šajke, a Dunavom čeze, lijepe noge u Švabice Reze!
Turista svih boja i nacija je ovdje na istoku Srbije neočkivano dosta. Pametno im je to. Mir, nema gužve, dobro se jede, cijene upola niže nego u “pravoj Evropi”, ljudi ljubazni i druželjubivi.
Odlično!, al’ se nadam da to neće biti trend i da se idila neće upropastiti.
Petra, moja kćer mi javila da je Joki, stari mačak umro. Tugu ću utopiti u dvije-tri čaše rakije.
/nastavak slijedi/