piše: Milan Rajšić
Zaljubio sam se! Po tko zna koji put u životu. Pa ne spavam i ne pišem.
A jel’ ti to trebalo u sedamdesetima?, pitat će se mnogi.
Ljubav je jednostrana, ali to mene ne smeta. Ja volim koliko do mene stoji.
Ona je puno starija od mene. Puno, puno… Dobra, lijepa, bogata, mirna, skromna… Što još više treba?
Jedva čekam da je ponovo vidim. Sve od sebe ću dati da je ne izgubim narednih godina dok sam živ i ići ću svako ljeto k njoj, na biciklu, pješice, u kolicima, vlakom, autobusom, avionom…
Odlučio sam da ću je posjetiti dogodine u srpnju ili kolovozu. Do tada ću strpljivo čekati, a s vremena na vrijeme prevarit ću je s drugom.
Sad već svašta mislite o starom sedamdesetgodišnjaku, pa je vrijeme da kažem i njeno ime. Stara dama zove se Švedska i žao mi je da je nisam ranije sreo i da nije prije ušla u moj život.
Jesam, sretao sam je i ranije, ali u drugačijim izdanjima. Gradovi, znamenitosti, tisuće kilometara vožnje biciklom…
Sad, nisam lud da brojim, dvorce, muzeje, kilometre, ja brojim zvijezde i morske valove. Psi ne laju, jer ih nema, već krave svih boja i vrsta, osim bosanske buše i lila Milke, pasu zelenu travu i ni ne podižu glavu, a ja krstarim po Švedskoj, od sela do sela, kroz zlatno žuta polja žita koje će biti zrelo za desetak dana, kroz nepregledna polja zelenog kukuruza i šećerne repe, kroz drvorede preslatkih divljih trešanja, kroz beskonačne šume brezove, smrekove, borove, hrastove… Oko mene bijeli cvjetovi krompira i smeđe, suhe, mahune graška, stotine bugarskih radnika koji beru jagode i vezu mladi luk u vezice. Miris jagoda i luka, šire se zrakom, a sve bogami, jako miriše i na sušu.
Sušu u vodom bogatoj Švedskoj!
Zec i puž prelaze cestu. Svatko na svoj način i prema svojim mogućnostima.
Jata čvoraka, egzibicionističkim suludim letom, slave ovogodišnje plodove.
Jedino ribe ne skaču iz vode kao kod Geršvina, iako je pravo ljetno vrijeme.
Jednostavne, skromne, male, drvene kuće, za koje čovjek ne može reći, koja je ljepša od koje, nižu se i promiču, kao sličice na starim filmskim celuloidnim trakama, jednako kao i ništa manje ukusne ogromne štale, šupe, sjenici. S ukusom izgrađene i okrečene crkve, s obaveznim pijetlom umjesto kriča na vrhu zvonika, najviše su građevine.
A onda dođem do obale mora ili nekoga od tisuća jezera i satima razgovaram s morem ili jezerom.
“Ja razgovaram s morem, sve sam dijelio s njim…”, pjeva Mlinarec prije šest desetljeća, a ja danas, ljeta gospodnjeg 2022. lutam po Švedskoj kao Izgubljeni Holandez i uživam.
“…kad sam s tobom, kad sam sam, s morem se svrši moj dan…”.
Navečer kasno, dok još dogorijeva moja logorska vatra, ispraćam posjetitelje sauna koje su na obali mora, pa red vrele saune, red ledenog mora, a već s prvim zrakama sunca, bude me prvi kupači zaogrnuti u bade mantile, kao i šuštanje i lupanje vesla kanuista ili kajakaša.
Jedino jedriličari promaknu u mom pospanom životu, tiho i nečujno.
I tako, danima i noćima.
Logorska vatra i ognjište su mi kuhinja, spavaća soba je Vindskyd, Shalter, Schutzhüte, Sklonište, Zavetišce…
I tko zna kako se još ne zovu ove drvene građevine s tri strane zatvorene drvenim zidom, pokrivene drvenim krovom…
A ja ležim na drvenom podu…
…i razgovaram s morem.