NIJE BOSNA ŠTO JE NEKAD BILA

piše: Nikola Šimić Tonin
Ne, nisam se stidio blata na svojim cipelama, zemlje Bosne iz koje sam potekao… Naprotiv, ponosio sam se time, ističući ono hrvatsko što me povezuje s njom. Jedan za drugim, iz navike, kao u zaprezi konji, kaskaju dani… Bosna, album s obiteljskim fotografijama, život s prijateljima i riječi: gdjegod da si u prijateljima gradi kuću!
Prve su sunčeve zrake prosule grumenje zlata, tek rođeni dan i mene… Jednoga s kupljenom kartom, a drugoga bez nje, primi autobus za Bosnu. Knin kome okrenusmo leđa kašljuca u magli ispusnih plinova… Hrvatski kraljevski glad-grad sve je više djelić naše jučerašnjosti, Bosna pred nama zakrivljeni akcenet u prostoru koji se nagovještava interpunkcijskim znakovima: upitnika i uskličnika. (?!)

Nedavno završio rat, tragovima nepovjerenja u pogledima, straha, pravdanim oprezom, dobrano obitava u svakom pokretu, pogledu, ćutnji… Uha su dva, usta samo jedna… strah od riječi… zid uz zid, naša su sjedala… Slijedim put srca. Budim Bosnu usnulu kraljevnu… Meka granica…, jedni drugima gledamo putovnice više od kontrolora kojemu ih dajemo na uvid… Plavi prsti neba iz stražnjega mi džepa džepare pogled… Prolijeću prepoznatljivi rukopisi rata, obilježja pripadanju… Psi a ne ljudi…, zapišavamo svaki oteti komad raspoznavanja… životinje su sretne što nisu ljudi…

Najednom, slike oko nas… statične, grad pred nama nepomičan… dalje se nije moglo… Događanje naroda… !? Kondukter lomi prste u naramke nakršene slaže ruke, kao kornjača u oklop uvlači glavu, gojnost joj otela vrat kipeći preko oklopa okavratnika, kao nadošao kruh preko rubova tepsije… Išću ljudi plaće. Oni jelenu skidaju rogove, namjesto kruha daju govore u noćima crvenih baruna ne znaju: gdje im je glava, a gdje im je guzica… Glavokusro do glavokusre…

Dva ćemo sata ostati ovdje, opet će kondukter, pa će pustiti nas…?! za druge ne znam… Juče smo do Sarajva stoput stali. Daj Bože da gdjegod ne zanoćimo …Eto moj narode, protegnite noge, razlazite se, okrijepite, pustite vodu, pa za dva sata da se nađemo ovdje…

Noge me u prvu uhodaše kavanu …čađava mehana …ludnica na otvorenom, galerija likova za psihoanalizu … Kružni napadači za što sitnoga… ako ne daš pokajat ćeš se, ako što daš još i više ćeš.

Pogledi važu, mjere, od nožnih prstiju na gore… Traže se sjedalice, tako da leđe budu okrenutu zidu. Šapat umjesto govora, unosi se u facu govornika… Ljudi u kavani uhvaćeni u mrežu staraha, sloboda sklupčana u toj mreži, duše sapete teretom neraskidive mreže. Sloboda…!? Ključ joj drži povjerenje, oprost – prag u kući mudrosti. Oko mene ljudi s licima neljubavi, ugušeni u plaču nad pogriješnim korakom, nepregledna pustinja, golotinja duha…

Prestao sam živjeti sebe. Udaljavam se od života za vječnost, otok usred oceana jednoličnosti, posljednja nada drugačijem…

Poručujući kavu, sličan igraču na odmoru u poluvremenu utakmice, odmoru kojeg je smislilo iskustvo za uzbudljivu završnicu, buljim… Čovjek do mene poruči kafu, drugi u kutu  kahvu… On je svoju i popio…! Ja sam još čekao svoju, plativši okrenuo se odlazeći čovjeku do mene koji je mahao rukom, tražio kafu… konobar čini sve da mu je ne donese… Riječ se važe, riječ otkriva… do jučer tjedan, sedmica, hevta, nazivi za sedam dana, sada,… Hrvati, Srbi, Muslimani – Bošnjaci… kava, kafa, kahva…

Trošio sam vrijeme kao novce, oprezno, ispotiha, neupadljivo nastojeći skloniti se od zaklonjena i prijeteća mjesta… Istine i laži izviru iz sveopće površnosti, strah iz neznanja, opasnost iz osame, prisjetih se davno zapisanih riječi… Zbogom Bosno odoh Usarajvo, kondukter će iznenada!  U jednu ruku uzešmo dan u drugu ruku  zalogaj, zapisano me prizivalo sebi!?  Život je  cirkusštand, netko iluzionist, a netko je klaun…

Biti čovjek od značaja čije se srce ne podaje vjetru, koji zapuše sad sa ove, sad sa one strane… na putu, čovjek je čovjeku rasčovjek…?! A ja,  putujem… orjentir mi je nebo, čudan odnos između srca i zvijezda… tražim vrata za u život… duhovni izvor?

Nije Bosna, što je nekad bila…!

Krenusmo dalje…