Joso Špionjak
Ja sam Snješko Bijelić, znate,
muku mučim, kišan dan.
Gotovo je, mislim brate,
stopit ću se u bezdan.
.
Već osjećam, gubim snagu
i zemlja me vuče k sebi.
Otišlo bi sve k vragu,
da mi štapa moga ne bi.
Prođe neki čovjek putom,
krajičkom me oka spazi.
Evo, s rukom uzdignutom,
odlučno mi on prilazi.
Zamislite što se zbilo,
u trenutku koji slijedi.
Svu bi maštu nadmašilo,
pa, ispričat ovdje vrijedi.
To je neka dobra duša,
nazivam je rado tako.
Evo, želi da pokuša,
spriječit zlo naopako.
Na rame mi stavi ruku,
kao da smo stari znanci:
Ublažit ću tvoju muku,
u kratkoj mi reče stanci.
Opasnost strašna prijeti,
zbog ovako kišnog dana.
Moramo se oduprijeti,
evo moga kišobrana.
Znam, dolazi svemu kraj,
ja uskoro moram poći.
Uspomene pak ne diraj,
nek te tješe svake noći.