piše: Ruža Zubac-Ištuk
Uskoro će Dan zaljubljenih. Znam da djeca vole Valentinovo, posebice ako učitelji „potroše“ koji školski sat pričajući s njima o ljubavi.
Današnja djeca nisu kao što su bila u vrijeme mojega djetinjstva, otvoreno pričaju bez ustručavanja.
Poneko dijete se na početku sata malo stidi, ali kad druga djeca započnu priču, „otimaju se“ tko će svoj doživljaj prije ispričati. I taj sat školsko zvono oglasi se neuobičajeno brzo. Još ako im tijekom nastave nenadano stigne ljubavno pismo, doživljajima nema kraja.
Stoga, evo jedna ljubavna samo za djecu i one koji su zaljubljeni.
KAD OSNOVAC VOLI, LJUBAV KRATKO BOLI
Lada je imala stas kao breza,
glas slavuja, hod gazele,
plavu kosu, zube bijele,
zelene oči, osmijeh blag,
a pogledi njezini, Bože mili,
i sunce su zasjenili.
Zbog Lade sam svako jutro
ustajao u cik zore,
tijelo tuširao, kosu lakirao,
tenisice kredom bijelio, majice peglao…
Sa sestrom sam sve poslove dijelio
(jer joj je bila prijateljica),
odlasku u školu jako sam se veselio.
Zbog Lade sam riječ ljubav
velikom slovima posvuda pisao,
na školskim satima srce u srcu crtao,
potom, da ne vide drugi, brisao, brisao…
Zbog Lade sam imao nesanice,
umjesto petica dobivao dvice,
stihove pisao, ubrzano disao,
maštao da ćemo se vječno voljeti,
ako me ostavi, ne daj, Bože,
nikada je neću preboljeti.
Jednoga kišnog dana (dobro sam vidio)
sva u osmijeh pretvorena,
Lada je stajala s Markom ispod kišobrana.
Nisam baš siguran jesu li se poljubili…
Dva dana nisam znao kamo bih sa sobom,
što bih rekao, što bih učinio;
druga dva bio sam jako ljut.
Da sam bio jači od Marka,
na dvoboj šakama bih ga pozvao.
Sljedeća dva dana liječio sam tugu
i izliječio je riječima – zavoljet ću drugu.
Iva i ja već deset dana
vraćamo se zajedno iz škole.
Šteta, i danas je vedar dan,
a ja u torbi nosim
veliki tatin kišobran.