piše: Marica Žanetić Malenica
Na brzinu pospremam stol nakon ručka jer uskoro počinje rukometna utakmica. Naši igraju s reprezentacijom zemlje iz okruženja, s kojom smo nekad bili više od susjeda.
Sjela sam na kauč, pokrila se dekicom i s čašom crnjaka slušam himne. Ovogodišnje Europsko prvenstvo u rukometu održava se u Mađarskoj i Slovačkoj u drugoj polovini siječnja.
Siječanj je, kažu oni koji vode svakojake statistike, najdepresivniji mjesec s najdepresivnijim danom u godini (trećim ponedjeljkom). Ne znam zašto je tomu tako, tek pretpostavljam da svu radost, nadu i privid nečeg boljeg nadolazećeg, umotan u blještavilo svjećica i šarenilo ukrasa, potrošimo u mjesecu prije s kojim proživljenu godinu ispraćamo u nepovrat. Kao što potrošimo i novac na sve što nam je trebalo i nije trebalo, nošeni vihorom potrošačke groznice. A onda se probudimo tog trećeg ponedjeljka u siječnju i, svodeći račune, uknjižimo samo svekoliki gubitak: nade, očekivanja, radosti, dobrog raspoloženja i, last but not least, novca.
Ne znam kako je s drugima, ali ja imam valjan razlog da mi jedan siječanjski dan bude depresivan. U siječnju sam se oprostila od NJEGA, s kim sam provela četiri desetljeća života. Pa kad osvane taj dan, a često osvane vedar i burovit, meni na prag donese tugu. Kako godine prolaze ta doza se smanjuje i biva podnošljiva i probavljiva.
Nisam neki sportski tip, uopće nisam. Nikad se njime nisam aktivno bavila, niti sam odlazila na bilo koju utakmicu. Volim šetati i plivati, i to je sve. Sebe sam, u slobodno vrijeme, nalazila u zborskom pjevanju, čitanju i kino projekcijama. Tek bih ponekad pogledala neki pojedinačni nastup na olimpijskim i svjetskim natjecanjima, ako bih znala da i mi konja za trku imamo te da se nadamo nekoj od medalja. Istina, rado sam, u mlađim godinama, pratila klizanje na ledu, žensku konkurenciju i parove koji su mi bili vrlo atraktivni, osobito oni plesni. Sve sam znala podrediti terminima televizijskih prijenosa. Te graciozne i tehnički besprijekorno izvedene kretnje i doskoci, maštoviti kostimi, pomno birana glazba i vrlo slikoviti opisi i prijenosi legendarne sportske novinarke Milke Babović bili su svečanost za sva moja čula. Još i sada čujem nezaboravnu melodiju Ravelova Bolera i vidim zlatom ovjenčani britanski par Torvill – Dean na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu 1984.
Priznajem, nekoliko puta sam gledala i neki teniski meč s NJIM, koji je bio sportski tip i rekreativno ga godinama igrao. Podučio me je osnovnim pravilima igre pa je, u žaru navijanja, sa mnom, poprilično ravnodušnom, komentirao viđeno na terenu. Više ne gledam teniske mečeve. Tek NJEGOV reket čuvam u podrumu… nemam ga srca baciti.
A onda me je, ni sama ne znam kada i kako, jedne godine privolio da zajedno, u popodnevnim satima, gledamo nastupe naše reprezentacije na europskom ili svjetskom rukometnom prvenstvu koja se uvijek održavaju u siječnju. Kako se zimi rano smrači, a i hladno je za dulje šetnje, pristala sam. Bile su to već neke godine pred mirovinu kada smo ćutjeli lagani smiraj. Starija kći je već dugo živjela u Zagrebu, a mlađa, koja je živjela s nama, završila je studij i radila je na zamjenama. Za razliku od nogometa i drugih ekipnih sportova s loptom, rukomet mi je bio zanimljiv i puno dinamičniji pa sam pristala biti mu družba.
Tako je bilo i te 2015.-e. Svjetsko prvenstvo u rukometu održavalo se u Kataru od 15. siječnja do 1. veljače. Čim bismo po dolasku s posla namirili svoje prehrambene potrebe i perilici posuđa poručili da se sama snađe jer mi imamo važnija posla, zauzeli bismo svoje pozicije na kutnoj garnituri i napeto iščekivali utakmicu u kojoj su igrali naši dečki. Ta naša druženja uz televizijski prijenos sportskog događanja, čašu gemišta u njegovoj i čašu crnjaka u mojoj ruci, bila su svaki drugi dan. On bi odgledao još poneku utakmicu bitnu za plasman naše reprezentacije, ja samo one koje su započinjale našom himnom. Ipak su moje kućne obveze bile nešto brojnije od njegovih.
Uz gledanje mi je pojašnjavao pravila igre, govorio imena igrača i gdje koji od njih igra. Tako sam doznala da je u ekipi njih sedam, da pivot (koji čudan naziv) igra na centru, da poluvrijeme traje trideset minuta, da gol može biti i prazan… Usred prvenstva, 27. siječnja, nije se probudio. Nikada nisam doznala kako smo se plasirali na tom prvenstvu.
I tako mi od tada siječanj, uz val tuge, donese i neko od prvenstava u rukometu – svjetsko ili europsko. Možda netko na mojemu mjestu nikada više ne bi pogledao niti jednu rukometnu utakmicu. Ali ja nisam ta. Svakog siječnja, evo već sedam godina, pomno pratim prvenstva. I utakmicama podređujem svoj dnevni raspored. Po istom scenariju otprije, pratim samo nastupe naše reprezentacije, s čašom crnjaka u ruci. I čini mi se da tada nisam sama.