tekst i foto: Daniel Pavlić
Punih 13 mjeseci je prošlo. No, tlo i dalje podrhtava, čak i jače zatrese.
Neki dan mi reče prijatelj da se nakon onog strašnog potresa negdje 1909-te koji je pogodio područje Pokupskog, tlo treslo sljedećih 5 godina. Valjda to tako treba biti dok se sve ne slegne jer je velika energija pokrenula slojeve zemlje.
Ne bavim se puno tektonskim pomacima, prepuštam to geolozima i seizmolozima, oni su tu stručni. Ja se samo muvam po tom području i obilazim ljude. Bilježim priče, pomažem koliko mogu…
Danas sam strpao obitelj u auto i umjesto da odemo do Samobora, Sljemena ili nekog izletišta u našoj okolici, odvezao sam ih 55 km od Kostajnice u Kozaperovicu. Želio sam posjetiti Milana kojeg nisam vidio od prošlog ljeta. Strpao sam u auto nešto robe koja će mu dobro doći, te knjigu u kojoj je jedan od mojih protagonista. Želio sam mu pokloniti Potresne kronike kako bi ispunio dio svoje samoće u zaselku gdje su prvi susjedi udaljeni tek nekoliko kilometara.
Prolazimo kroz sela epicentara svih onih silnih potresa. Dosta kuća je srušeno što namjerno, što od bagera koji pripremaju tu silnu obnovu koja puni usta političara. Nabrojasmo i nekoliko krasnih drvenih kuća koje su napravljene od privatnih donacija i inicijativa. Kontejneri i kućice koje su stradalnici dobili lagano poprimaju zub vremena. Nisu više blistave kao što su u početku bile. Vrijeme prolazi…
Nakon sat vremena vožnje po razdrndanoj cesti, još više propaloj od prije godinu dana, vozeći polako i oprezno stižemo do zaselka Kozeperovice. Nisam se usudio voziti po šumskom putu jer je bio mokar, tako da sam auto ostavio bliže cesti. Pješačiti ćemo do Milanove kuće, nije to tako daleko.
I dok se bližimo Milanovom gospodarstvu kroz glavu mi prolaze misli hoću li ga uopće naći kod kuće, tko zna jel´ živ?! Ovdje je čudna atmosfera, tu ima i razbojništva, nikad ne znaš što se može u međuvremenu dogoditi. U posljednje vrijeme je jako puno ljudi otišlo. Neki na neke druge prostore, a neki u neke druge svjetove. Transport funkcionira i na ovaj i na onaj način, kako kome.
Iz daljine vidim razigrano tele kako skače po Milanovom dvorištu, a ugladavši me pobježe u štalu.
– Milane! Milane! – povičem da me čuje domaćin.
Iz štale čujem poznati mi glas:
– Oj! Odmah sam ti prepoznao glas! – pozdravlja me Milan izlazeći iz štale.
Pozdravljamo se i dajem mu nešto robe koja će mu dobro doći za ove dane uoći proljeća. Za mnom idu Marina, Emilia i Dalia. Milan ih poziva u štalu da vide mlado tele staro tek dva tjedna. Sreći i veselju nema kraja, pogotovo za Emiliju koja je tek malo veća od teleta.
Družimo se s Milanom koji je željan razgovora jer je teško biti sam u središtu Banije preživljavajući sa svojim blagom. Prepričava mi o teškoj sušnoj godini, o otkupljivačima stoke koji nude niske cijene otkupa, o ljudima, novinarima, prodavačima magle, razbojnicima, ženama, vukovima, srnama, zmijama, mirovini koju ganja i o mnogim stvarima koje se mogu naći samo u ovim krajevima kojima je i sam Bog okrenuo leđa. Poklanjam mu knjigu s posvetom jer je malo ovakvih ljudi koji te pričom unesu u svijet koji je mnogim ljudima u sferi fantazije, a ipak toliko stvaran kao i sve ovo u čemu se trenutno nalazimo. Ovdje nema nikakvih virusa, nego je najveći virus čovječja zloba koje ima napretek.
Pozdravljamo ga s obećanjem da ćemo na proljeće doći brati bilje za čajeve i da popijemo pivu koju smo danas odgodili jer me čekao još dalek put preko Vratnika i Dvora do doma. Na putu sretosmo tek dva auta, policijska. I nekolicinu lovaca uz cestu kod Gvozdanskog koji su držali neki govor za svoje žrtve, trupla desetine divljih svinja. Prizor koji ti zgadi život. Mene to ne veseli. Stoga sam pojurio kući kroz praznu Dvorsku općinu koju sam posljednjih godinu dana obišao više nego neki političari koji ju zastupaju i brinu se o njoj. Sve je to tuga. Poželiš otići što dalje iz ove regije, a opet ti žao tih ljudi.
I na kraju u objektiv mi ulijeće jedna ruševina uz cestu negdje u Rujevcu. U potresima su uvijek prvi stradavali dimnjaci, međutim ovdje je jedino dimnjak ostao čitav. Još jedan dokaz da u divljanjima prirode nema pravila; sve je moguće.
Nakon 123 kilometra po pravoj Baniji, doma gledam fotografije i ponovno sve proživljavam, zvačem, tiskam emocije. Počela je obnova Banije ili Banovine, svejedno, ali u mjestima koja nisu Banovina ili Banija, svejedno.
I državi je očito svejedno.
Ministri bi trebali obići ove krajeve da barem iz zemljopisa znaju gdje se nalazi koja regija, pa tek onda da daju javno izjave.
Tko od njih zna gdje se nalazi Kozaperovica?!
