piše: Slavica Jurčić
Ovih dana čitam vijest da je maloljetni haker ukrao podatke i ucijenio jednog teleoperatera da mu isplati 500000 dolara u kriptovalutama.
Zar to djeca mogu učiniti?
Kažu da dječak još ide u osnovnu školu!?
Sada se postavlja pitanje, kako se osjećaju njegovi roditelji?
Prije dvadeset godina djeca su još šutala loptu, možda su poneki prozor razbili.
Djeca su bila zadužena da čiste ispred kuće, nahrane koke, pokupe jaja…
A sada, s petnaest godina oni postaju hakeri, kradu.
Podatke koje je ovaj dječak ukrao mogli su iskoristiti za razne vrste prijevara.
Sad dolazimo i do roditelja. Kako se oni osjećaju? Sigurno su uzrujani, oni su mu omogućili sredstva da poćini ovaj napad.
Pitamo se tko su roditelji, jesu li obično radnici koji su radili duže da svojem djetetu priušte bolje računalo?
Jesu li oni upoznali svoje dijete, vjerujem da nisu jer kada se ove stvari dešavaju roditelji prvo kažu: “To nije učinilo moje dijete”.
Treba li mu oprostiti?
Naravno!
Ipak je dijete, nije se još ni tjelesno ni psihološki razvio, treba mu pružiti podršku, treba mu pomoći.
Samo je pitanje, kako?
Nemojte djetetu staviti etiketu, pomozite tako da ga zaštitite, jer on će danas sutra biti otac.
Sjećam se da je jedan dječak iz Bosne zaželio imati stado koza, dobri ljudi su mu kupili koze i obradovali ga.
Sada djeca, naša djeca žele nešto virtualno, poput kriptovalute, ne žele štene, pticu, hrčka, ribicu.
Taj fizički kontakt koji djeca trebaju ostvariti sa stvarnim svijetom, u virtualnom svijetu izostaje.
U virtualnom svijetu nema mirisa, boli i okusa, tako se i ovi naši mladi ljudi ne mogu oblikovati, ne mogu osjetiti život.
Nadam se da nikada nećemo saznati tko je ovaj dječak, da će odrasti u odgovornu osobu, i da nikada više neće biti haker.