Priča za male i velike
piše: Sanja Rotim
Činilo se kao da se sunce spustilo na krošnje drveća. Otkako je na jesenski ekvinocij stigla slikarica Jesen, šuma je izgledala kao iz bajke. Slikarica je bila odjevena u haljinu od lišća zlatnih nijansi. U jednoj ruci je nosila tempere i vodene bojice a u drugoj veliki kist.
“Ovaj ću list obojiti u žuto, ovaj u narančasto, ovdje malo crvene boje, ovdje smeđe…”, počela je nabrajati.
“Nikada šuma nije izgledala ljepše”, rekle su joj zadivljene životinje.
“Drago mi je da vam se sviđa moj rad, trudim se obaviti ga što bolje”, odgovorila im je veselo slikarica Jesen.
“Ali ti nikada ne bojiš borove i jele”, primijetio je vepar.
“Pa to je zimzeleno drveće, zeleno je tijekom cijele godine”, rekla mu je mudra sova.
“Tako je. Ja bojim samo listopadna drveća”, dodala je slikarica.
“Samo nam je žao kad počne opadati lišće i ostane skroz golo, izgleda nekako tužno”, rekla je srna.
“Lišće koje opadne ima svoju ulogu. Obogatit će ovo zemljište, a u proljeće će svakako narasti novo lišće”, rekla je Jesen.
“Ja pokupim opalo lišće i na njemu spavam. Bude mi baš udobno”, ispričao je jež.
“Dani su nam kraći i sunce više nije tako jako”, prokomentirala je lisica.
“Naskakali smo se preko ljeta pa sada možemo malo i usporiti ritam”, smijao se zec.
“Ja idem skupljati plodove za zimu, neću da gubim vrijeme kao vi”, rekla im je zabrinuta vjeverica.
“Ima još vremena do zime”, svi su joj se slatko smijali.