Osvrt na suvremenost romana: Trči! Ne čekaj me…
prilog: Ivica Košak
Kada je Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu prije par godina predstavio roman hrvatske književnice Bojane Menadžija, Trči! Ne čekaj me…, bila je to priča o jednom minulom ratu.[1] Priča jedne djevojčice iz Karlovca kojoj su razbojnički oteli djetinjstava. Bojana je odrasla u skloništu, ali nije prestala vjerovati u budućnost.
Slično djelo, napisala je i Zlata Filipović iz Sarajeva. Djela su postala hit.
Zlatin roman – dnevnik preveden je još za vrijeme rata i proširio se Svijetom kao poruka mira te osuda rata. Erin Gruwell, nastavnica engleskog u Kaliforniji uspješno je preuzela format dnevnika kao pedagošku metodu, a s kojom djeca u nezavidnim situacija olakšavaju posljedice stresa u ratu, progonu ili migraciji. Metoda se pokazala kao uspješna, a Erin Gruwell otjerana s radnog mjesta. Suspenzija kao kazna tamo gdje je trebalo uslijedile priznanje. Podrška javnosti vratila je pozornost temi i Erin Gruwell je osnovala pokret Freedom Writers[2] koji uspješno djeluje do danas.
Uz novčanu pomoć Wiesbadena, glavnog grada pokrajine Hessen u Njemačkoj, Ogranak Matice hrvatske pokrenuo je prevođenje romana Bojane Menadžija i koje je izašlo pod naslovom Lauf! Warte nicht auf mich…, u nakladi austrijskog izdavača Wieser/Klagenfurt 2021.godine.[3] Činjenica je, knjiga/svjedočanstvo o ratu iz nekog prošlog teško je probavljiva tema. Ili još gore, dio hrvatske publike odbacio je poruku mira koja baca sjenu na njihovu viziju pravednog i opravdanog rata.
Meanđija u svom romanu podsjeća i na nesagledive posljedice ratnih zločinstva koje nemaju naciju ni ideologiju. Trajni ratni zločin je i u tome što truje ljude mržnjom. Rat će otići, ali bol i mržnja mogu ostati dugo u dušama ljudi.
I danas, niti godinu dana poslije njemačkog izdanje romana Lauf! Warte nicht auf mich…, koji su neki smatrali nepotrebnim, dječja trauma postaje kolektivni usud jednog naroda. Milijuni Bojana, Marija i Zlata preživljavaju upravo danas pakao ratnih strahota. Nebrojne patnje djeteta zavit će grobna tišina.
Prva asocijacija pri spomenu čovjeka, ne zvuči to više gordo, nije kultura književnost niti umjetnost – već djeca pod bombama.
Erin Gruwell poziva na pisanje kao nadilaženja vlastite nemoći i predviđa mukotrpnu terapiju:
Jer samo umjetnost, književnost, kultura, mogu pomoći da se trauma prevlada. Ranije ili kasnije, rat će okončati, ali kultura će nastaviti živjeti. Tako je bilo oduvijek. Književnost ne mora i ne treba biti ratna bilješka, niti je dužna da objasni rat. Nemoguće je objasniti rat: zašto ljudi naređuju jednom narodu da ubija drugi?
Literatura je ono što stoji nasuprot ratu! Prava književnost oduvijek je govorila o čovjekovoj potrebi za ljubavlju, a ne za mržnjom.
[1] http://www.hkz-wi.de/rijec/pismohrana/rijec-50-inhaltkazalo/trci-ne-cekaj-me.html
[2] https://www.freedomwritersfoundation.org/
[3] http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/im-dialog/bojana-meandzija.html