piše: Jelena Stanojčić
Da sam ja netko… pjevao je Davorin Popović s Indexima sedamdesetih godina, a ja ovih dana u mislima ponavljam što bih napravila da sam je NETKO.
Kao prvo, ZABRANILA bih izradu svih vrsta oružja, čak i igračaka za djecu u obliku tenkova, pušaka, oklopnih vozila, bombi… pa neka se onda psi rata tuku prsa u prsa i nek tako ginu, ako im život nije mio.
A što se atomskog oružja tiče, ja, kao stanovnik ove Zemlje, ne mogu vjerovati da je moja vrsta tolika nakaradna i da je uopće dozvoljeno proizvoditi to opasno oružje ( još se takmiče tko ima više bojevih glavaǃ,) kad se zna da nas isto to oružje može samo uništiti, ali u potpunostiǃ
Zašto se poslije Drugog svjetskog rata, nakon bačenih atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, nije donijela Deklaracija o ZABRANI PROIZVODNJE NUKLEARNOG ORUŽJA U CIJELOM SVIJETU?
Zašto, kad se zna kakve je užasne posljedice i nakon 80 godina ostavilo na ljude. Zna se da i danas ljudi obolijevaju od posljedica toga zračenja i da se rađaju defektna djeca.
Zašto se onda nije ZABRANILA proizvodnja takvog oružja koje je opasnost za čovječanstvo. Kome to treba? Suludim vođama, psihopatima i egotriperima današnjice ili nekom luđaku iz budućnosti koji će držati cijeli svijet u šaci, a onda kad procijeni da nema što izgubiti, u nekoj žutoj minuti, jednostavno narediti da stisnu taj gumb, pa da svi odemo u vražju mater.
Kako je moguće da čovjek ništa nije naučio iz prošlostiǃǃǃ Nisam vjerovala da će doći do rata, da ću gledati uplakanu i traumatiziranu djecu i žene u bijegu, stambene zgrade u plamenu, rušenja i razaranja; još mi zvone u ušima riječi šestogodišnje djevojčice koja sva uplakana govori da ne želi umrijeti. Zar to nije strašno?
A sad se sve češće spominju nuklearno oružje. Zgrožena sam da je uopće netko na to i pomislio, a kamoli izgovorio.
A kako svijetom ne upravlja DOBRO, nego ZLO, sve je moguće.