piše: Marija Juračić
Pokušala sam babu odvući od televizora, ali ona se ne da. Ne da se ni meni slušati njene komentare, ali ona ne posustaje. Rat joj se uvukao u glavu.
Mama kaže da baba nije bila toliko opsjednuta ratom ni kada se ovaj odvijao u našoj kući, ni kada je nono bio na bojišnici. Još kaže da u babinoj ludosti ima i mudrosti, ako je bolje poslušamo.
Slažemo se s njom da u ratu ginu ljudi, da zbog rata stradavaju civili, ali se pobjeda ostvaruje za pregovaračkim stolom. Baba kaže da kod pregovora ne pale domoljubne parole.
„Važno je znati pregovaraš li s bijesnim psom ili s hladnim krokodilom. Ako se radi o bijesnom psu, moraš mu dati neku kost, a ako pred sobom imaš hladnog krokodila, moraš paziti na sve svoje dijelove tijela.“
Ja i mama se samo gledamo i nastojimo shvatiti o čemu to ona lupeta. Onda ja kažem da mi se ne sviđa ni onaj treći koji svako toliko izleti na čistinu pa viče: „Ako udariš, vidjet ćeš svoga boga…“
Taj isti koji viče je već ponegdje branio ponekoga pa mu dosadilo. Meni on sliči mom prijatelju Tomici. Kada mene Sanjin povuče za kosu, Tomica me brani slično kao onaj barba i viče: „Hajde, povuci je još jednom, ako smiješ!“ Pri tome se prsi i junači, a Sanjin me povuče još jače. Trajalo je to dok ja nisam rekla Tomici da me prestane braniti i dok nisam Sanjinu opalila takvu šamarčinu da se okrenuo oko svoje osovine.
Tata veli da ja taj stari momak koji to viče ok i da smo sretni što je on na vlasti, jer taj zna što radi, za razliku od onih novinara koji nisu mrdnuli iz svojih TV kuća, a rade štetu našoj strani. Jedan uredno, na karti Europe, štapom pokazuje gdje se nalaze strateški ratni ciljevi, primjerice nuklearke. Reći ćete da Rusi to sigurno znaju, ali zašto da im mi pišemo šalabahter? Drugi pokazuje neke individualce koji namjeravaju u rat. Ne naglašava dovoljno da njih ne šalje naša država, već ih vodi vlastita volja. Jasno je da štete našoj diplomaciji.
Baba sad govori o nuklearnom ratu. Kaže da taj silni jod koji ljudi kupuju znači da ljudi vjeruju u mogućnost atomskog rata, ali da im on neće ništa pomoći, čak i ako prežive, jer će sva hrana biti radioaktivna… lijepa, svježa i nejestiva.
Ona kaže da svašta možemo očekivati od ruskog predsjednika koji ne žali ni živote vlastitih ljudi pa u rat šalje djecu, golobrade dečke kojima je mjesto na studiju, na sportskom igralištu, na plesnjaku… I baba kaže da tom tipu poručuje:
„ Napadneš li nuklearnim oružjem, neće biti Europe, ali neće biti ni Rusije. Znaš li tko će preživjeti? Tvoj trn u oku. Tvoj kamen u cipeli. Amerikanci…
Na dalekim kontinentima ljudi će preživjeti, a djeca će vjerojatno u povijesti učiti da je tamo na drugoj polovici Zemlje postojala velika i moćna civilizacija koja je nestala zbog nesrazmjera napredne tehnologije i destruktivne naravi čovjeka.“
I što vam reći nakon babinih riječi?
Demokratskim pravom većine otele smo joj daljinski i okrenule program na tursku sapunicu.