piše: Marija Juračić
Čim se probudi, moja baba pali televizor i gleda vijesti. Na ekranu se prikazuje Crveni trg u Moskvi. Masa ljudi protestira i traži prekid rata u Ukrajini.
Nasred trga stoji sama starica i u uzdignutoj ruci drži papirić. Odvode je dva kršna policajca. Hapse.
Možda joj je sin na ratištu, možda je nestao u ludilu rata i ona je došla izraziti svoju tugu, svoj apel, svoju volju. Stara i sama, s papirićem u ruci.
Znam da nije mogla pročitati, jer već jedva čita krupne novinske naslove, ali moja baba tvrdi da je na papiriću pisalo – Putine, koji ti je kuki?
To je pitanje koje postavlja cijeli slobodan, demokratski svijet. „Putine, koji ti je kuki? Zašto se tako ponašaš?“
Baba kaže da bi ti ruski vojnici trebali smoći hrabrosti, okrenuti tenkove natrag prema Rusiji i braniti svoj narod, svoje roditelje i djecu, braniti svoju zemlju, a ne razarati tuđu. Zar žele cijeloga života živjeti u diktaturi? Diktatura ubija, guši svaku slobodnu misao, igra ulogu boga, određuje tko će i kako živjeti, a tko umrijeti, usuđuje se kopati po intimi čovjeka, čini ga malim, uplašenim, ništavnim… A čovjek to nije.
Znao je to i ruski pisac Maksim Gorki kada je rekao: “Čovjek – kako to ponosno zvuči.“
Diktatura ubija ponos čovjeka, sakati njegovo dostojanstvo. Baba još kaže da se sjeme diktature nalazi skriveno i u demokracijama i da treba paziti da ne nikne, a ako nikne da ga treba srediti na vrijeme. Potaracati. Spominje ponašanje nekih vlasti u svezi covida. Priča mi o nekom starčiću koji je došao na prosvjed (misli da je to bilo u Parizu) u invalidskim kolicima i drhtavom rukom zasprejao policijsko vozilo. Digao je svoj glas. Nije mu bilo svejedno kakvu će zemlju ostaviti iza sebe.
Vidim da se baba ponosi tim nepoznatim ljudima njene generacije, a ja se ponosim mojom babom pa se priključujem njenom pitanju: “Putine, koji ti je kuki?“