piše: Milan Rajšić
Edipova obadva sina, Eteoklos i Polyneikes, koji se nazivaše još i Kadmeri, popičkaše se prije par tisuća godina, istinabog, nije zapisano zbog čega, al’ što bi drugo moglo biti, nego vlast a kroz nju novac. Ili možda obrnuto.
Bilo ovako ili onako, obadvojica poginuše, a uz njih i tisuće ratnika na obadvije strane. Dobitnika u ovom ratu nije bilo.
Ali čovjek je čovjek, a vlast je vlast, pa kad se doda ovome, puno novca i zlata i lijepih žena…
Zaboravilo se lako na Kadmersku pobjedu.
Pobjedu? Poraz?
Kralj grčki Pyrrhos I, u bitci kod Asculuma, godine Gospodnje 279. prije Krista, pobijedi Rimljane. Oko njega se nakon pobjede, okupilo oduševljeno društvo (najvjerojatnije onih koji u bitci nisu bili, jer iz bitke skoro da nitko nije živ izišao), pa ga hvale, pa mu čestitaju, pa se udvaraju, pa pripremaju teren za razne poslove…
Još umorni vojskovođa, na jedno od čestitanja za pobjedu, reče: “…jos jedna ovakva pobjeda nad Rimljanima, pa ćemo mi biti zasigurno, potpuno poraženi!”
Gubitci na Pirovoj pobjedničkoj strani su bili tako veliki, da se nikada nije oporavio te na kraju, za par godina i izgubio Pirov rat i grčku nezavisnost.
Narednih, nešto više od dvije tisuće godina, bilo je u povijesti ratovanja, desetak primjera Pirovih pobjeda, u kojima su pobjeda i uspjeh bili preskupo plaćeni.
Ružno i sarkastično rečeno, bila su to zlatna vremena ratovanja, u kojima su učestvovali vojnici, kojima je to bio posao, pa “tko jači taj kobači”.
Još je to išlo, sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, izuzme li se marionetske rezime u Bugarskoj, Ukrajini, Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji…
A onda krenulo, cijelu kuglu zemaljsku, pa civili postali ravnopravni učesnici ratova, sa stostruko više žrtava, od onih koji nose uniforme, vode i kreiraju ratove.
Danas bolesni umovi vladara, u igru uvlače cijele nacije i milijune ljudi. Pa koliko košta da košta. Račun plaća ionako netko drugi. Važno je na kraju hvaliti se pobjedom i još licitirati žrtvama nedužnog civilnog stanovništva. Stvarati mit, ložiti na osvetu i novu krv.
Kao da nikada nisu ni zakoračili u neku od crkvi, sinagoga, hramova, džamija, gdje se ipak, makar deklarativno, tisućama godina uči ljude, onoj prostoj rečenici:
NE UBIJ!
****
Moram priznati da rijetko, navečer u večernjem dnevniku, pogledam što se dešava u ratu koji bjesni proteklih tjedana u meni omiljenoj Ukrajini.
Niti jedan jedini put, nisam u proteklim tjednima, vidio pomirljive i realne tonove, ni na jednoj strani.
Svi su se uredno svrstali, zauzeli pozicije u svojim foteljama, pa s flašom piva u ruci, navijaju, kao na nekoj utakmici, usput psuju vlastitu vladu što ne šalje malo više oružja žrtvi, ili što se direktno i bez rezerve, ne uključi u rat.
Jadno. Najradije bih se ispisao iz knjige državljanstva Zemlje. Nažalost, ne ide.
****
Prije trideset godina sam, došavši u Njemačku, slično kao i ovih par milijuna Ukrajinaca danas, još vidno zbunjen novim okruženjem, gledao jedan od Dnevnika, ništa ne razumijevši jezik onih koji su me primili pod svoj krov. U jednom momentu se na ekranu pojavio sredovječni muškarac s malo jače izraženim stomačićem i kariranom razdrljenom košuljom, pa u zanosu izrecitirao: “Ja sam svoga sina poslao da brani domovinu Hrvatsku”.
Primaklo se vrijeme da se ispisem iz knjige državljana ove Zemlje, ali do danas nisam razumio ovu Enigmu.
****
Što je to u ljudskom biću, da ga vodi prema “piću”?
“…Možda posada, slab karakter
Možda jeftina pića, možda broj kafića…”