piše: Milan Rajšić
Nekada, davno, ima tome i pola stoljeća, noći sam provodio po kavanama, gostionama, restoranima, barovima, klubovima, diskotekama…
Jednako onda, a i kasnije cijeloga života, pitao sam se: kako jedan glazbenik kao što je bio violinista Mile Ciganin u kultnom restoranu “Košuta”, ili njemu slični, može cijele noći svirati i zabavljati goste, a kod kuće i u glavi mu košmar i kaos; bolest, svađa s partnerom, roditelj na samrti, ljubavni jadi…
Prije dva-tri tjedna, putovao sam po Armeniji i Gruziji i veselio se kako ću u neki novi kutak svijeta donijeti neku novu sliku nekoga novoga svijeta, smještenog između dvije mitske planine: s jedne strane Ararata, poznatog po ljudskoj neposlušnosti, Velikom potopu, velikom Bogu koji kažnjava ljude zbog neposlušnosti, ali je istovremeno i milosrdan??!! pa u Noevu barku trpa po jedan par svega što u tom momentu živi i diše na zemlji, a kako ne bi nestalo s kugle zemaljske; a s druge strane Kavkaza, znanog po razapetom Prometeju, kojemu je bilo dosta života kao božanstva, pa se odmetnuo, želeći s nama ljudima podijeliti sreću poznavanja vatre.
Da sam uživao (po četvrti put u 15 godina) u pogledu na pettisućnjake i vječni snijeg i led na njima, jesam, ali da sam nešto napisao i donio vama neku novu sliku, nekoga novoga svijeta… E nisam!
Počelo je prije dana, nešto skromno o Armeniji, armenijskom smislu za crni humor i političke viceve, ali dalje nije otišlo.
U zraku je visio neki naboj, nešto što je mirisalo na zlo i loše.
Brojni gigantski plakati su pozivali mlade ljude da postanu vojnici, vozači taksija su mi pričali priče o ubijenoj armenskoj djeci, s radio valovse širile melankolične, sjetne, tužne melodije, koje su pjevale o ponovnom povratku u prostor Ararata, stare (još iz stoljeća četvrtog) kršćanske crkve su bile prepune Armenaca, koji traže mir i utjehu, mirišući nemir, nered, oluju koja ruši sve ispred sebe…
Deset dana kasnije, u medijima je osvanula vijest o započetom ratu između Armenije i Azerbejdžana.
Treći rat, između nikada dobrih susjeda, između naroda koji pripadaju dvjema različitim svjetskim religijama, između bogatog i prebogatog Azerbejdžana, bez kojega Europa i svijet ne mogu zamisliti svoje postojanje i siromašne, nikome osim Rusima nepotrebne državice Armenije, kojoj je ionako namijenjena uloga tampon zone u slučaju napada na veliki ruski Imperij.
Nekadašnje sovjetske republike, od kojih je jedna u paktu s Turskom, a druga s Rusijom i Iranom, zakrvile su po treći put, a sve zbog Nagornog Karabaha ili bolje rečeno, samoprozvane armenske republike Arzach.
Na sreću, pamet je ovaj puta pobijedila i šteta veća od dvjesto mrtvih, izbjegnuta je.
Armenski pobunjenici, armenska vojska i armenski premijer i predsjednik su nakon dva-tri dana neravnopravne borbe, potpisali primirje, čitaj: predaju.
I sad, umjesto da se slavi razum i pamet, europske i svjetske novine se raspisale o “sramotnom činu”, “potučenim Armencima”, “jadnoj armenskoj vojsci”, “bezuslovnoj predaji”…
Podigli se na noge i domaći nacionalisti i ekstremisti, koji su jako dobro živjeli od stanja “ni rata ni mira”, a kako bi tek živjeli da je rat.
Europa se kao ne bi htjela mijesati, ipak je u igri azerbejdžanski, a i ruski gas, u odnosu 50:50. Vrijednost naručenog gasa se sa 16 milijardi eura, popela na 30…
I što drugo sada ostaje Miletu Ciganinu i Milanu Ciganu, nego da i dalje sviraju violinu, pjevaju i pišu… A boli.
Za utjehu, poslušajte u ova luda vremena “Ples sa sabljama” iz baleta “Gajane”, velikoga armenskog kompozitira Arama Hačaturjana.
Želite li se ipak osjećati kao Mile Ciganin ili ja, dobro će vam pomoći bilo što iz repertoara velikog Charlesa Aznavoura, Armenca, Francuza, rođena kao Shahnour Vaghinag Aznavouryan, armenski Շահնուր Վաղինակ Ազնավուրյան.
Meni je jedna od najdražih:
Hier encore – Još jučer
Još jučer
Imao sam dvadeset godina
Milovao sam vrijeme
I uživao u životu
Kao što se uživa u ljubavi
I živieo sam noću
A da nisam mario za moje dane
Koji su izmicali vremenom
Napravio sam toliko planova
Koji su ostali da lebde u zraku
Stekao sam toliko nade
Koja je odletjela
I ostadoh izgubljen
Ne znajući kuda da krenem
S očima koje traže nebo
Ali srcem prikovanim za zemlju
Još jučer
Imao sam dvadeset godina
Traćio sam vrijeme
Vjerujući da ga mogu zaustaviti
I zadržati ga
Možda ga čak i preduhitriti
Samo sam trčao
I ostao sam bez daha
Ignorirajući prošlost
Vezajući se za budućnost
Počinjao sam s ”ja”
Svaki razgovor
I izricao svoje mišljenje
Da sam želio najbolje
Kritizirajući svijet
Lakomisleno
Još jučer
Imao sam dvadeset godina
Ali protratio sam svoje vrijeme
Izvodeći ludosti
Koje mi u dubini ne ostaviše
Ništa što je stvarno bitno
Osim nekoliko bora na čelu
I strah od dosade
Jer moje ljubavi su mrtve
Prije nego što su i postojale
Moji prijatelji su otišli
I neće se vratiti
Svojom krivicom napravio sam
Ponor oko sebe
I protratio sam svoj život
I svoje mlade godine
Od najboljeg do najgoreg
Odbacujući najbolje
Skamenio sam svoje osmijehe
Zaledio svoje suze
Gde su one sada
Gde su sada mojih dvadeset godina?