tekst i foto: Dražen Radman
“Ne razmišljam toliko o toj usamljenosti, koliko razmišljam o ljepoti koja je preostala.”
Ovo je u nizozemskom skloništu, tijekom njemačke okupacije i nacističkog progona Židova, zapisala Anne Frank, mlada djevojka koja je, naposlijetku, otkrivena i odvedena u koncentracijski logor. Tamo je, sedam mjeseci poslije, na današnji dan, 16. ožujka 1945. umrla u svojoj 16.godini od iscrpljenosti i teške zarazne bolesti.
Otac joj je preživio i, pri povratku u Amsterdam, pronašao ‘Dnevnik’ u kojem je zapisivala događaje i svoja razmišljanja tijekom skrivanja od onih koji su smatrali da, među ostalim, sve Židove treba istrijebiti, ukloniti s lica zemlje.
Gornja izjava Anne Frank je jedna od najdivnijih, ujedno i najdirljivijih izjava koja je mogla izaći iz usta jednog ljudskog bića u tako nevjerojatnim okolnostima.
Razmišljam o našim vremenima. O ovom sada vremenu. O mnogim ljudima koji su na ovaj ili onaj način prognani, odbačeni ili pretrpjeli nepravdu.
Razmišljam kako se prevelike ‘stvari’ događaju u nečijim životima, a da bi sve moglo biti isto.
‘Razvoj događaja’ sve više upućuje da svoj pogled ne bismo trebali držati na onome što je izgubljeno, na ono što nemamo ili na ono što se više nikad neće vratiti.
Nego, pogled bismo trebali usmjeriti na ono što je istinski lijepo, pravedno i nepatvoreno. Na ono što ‘ide dalje’ od ove opipljive stvarnosti.
U tom slučaju, priču o Bogu, svakako ne bismo trebali olako odbaciti ili zatvoriti u neko svoje sklonište.
Da, mislim da ćemo trebati sve više podizati pogled prema Ljepoti koja dolazi odozgor koja jedina ima snagu promjeniti našu osobnu sudbinu tu dolje, okrenuti je prema nadi koja ne razočarava i koja nosi, čak i u najgorim trenucima.
Pomirenje s tom Ljepotom, još za ovog trajanja, pruža i neke neočekivane izlaze i rješenja na koja se, zapravo, cijeli život čekalo.
Jer, najljepša čudesa se znaju dogoditi i kad su oko nas – najmračnija nebesa.