stihovi: Sven Adam Ewin
foto: Antun Balašković
Zapada sunce. I danu stiže međa.
Na utvaju je valov. I stumbol stari.
O, tužan li je đeram, svinutih leđa.
(Tako su bolno nalik, čovjek i stvari.)
.
Ja ne znam zašto, pritka je previsoka.
Pogrešan raspored tega? Težina kraka?
Za koji časak, doći će žedna stoka.
Čobani žedni. I ptice prije mraka.
– O, Bože, što je ovo? Tko će to piti?
Kao da čujem kako kabao bunca.
A zašto bunca? To možeš vidjet i ti:
Umjesto vode, zagrabio je Sunca!!!
Eh, da je meni još jednom, poslije Lise*,
Tog žarkog Sunca iz kabla… napiti se!
* Lisa, krava
