piše: Milan Rajšić
Iz moje ravne Baranje, krene li čovjek vlakom prema jugu ili istoku, imao je na raspolaganju čak dvije mogućnosti: “via Vrpolje” ili “via Gaboš”.
Za Vrpolje i napolje, i njegovu malu zapuštenu ružnu željezničku stanicu, svatko je čuo, a iza “via Gaboš” krilo se putovanje s presjedanjem i višesatnim čekanjem u prekrasnoj velikoj modernoj željezničkoj stanici u Vinkovcima.
I kroz Vrpolje i kroz Vinkovce tih su godina tutnjale i promicale desetine vlakova među kojima je bio najpoznatiji “Orient expres”, koji je povezivao Pariz i Istanbul.
Pariz i Istanbul, Europu i Aziju, orijent i okcident, molim lijepo!!
Usput je vlak prolazio kroz švicarske planine, dolinom rijeke Po, sunčanom stranom Alpa u našoj Sloveniji, pa Panonskom nizinom kroz Hrvatsku i Srbiju, a onda u Beogradu, zaokrenuo prema jugu kroz Šumadiju, pa nakon par stotina kilometara ponovo prema istoku, kroz Rodopske planine i Trakijsku ravnicu.
Nizali su se Brüge, Milano, Venecija, nezaobilazni Trst (je naš!!), Ljubljana, Zagreb, nezaobilazno Vrpolje i Vinkovci, Beograd, Nis, Sofija, Plovdin, Edirne… i dok dlan o dlan (u usporedbi s današnjim vlakovima na ravnom i brdovitom Balkanu), bez presjedanja, rano ujutro drugog dana, izlazilo se na istanbulskoj zelježničkoj stanici Eminonü, na Bosporu, s pogledom na Topkapi, Taksim i Aziju.
…
Ovo nije neka priča o budućim modernim vremenima, već o onim nenaravnim vremenima zločestog socijalizma.
Tom rutom su desetke godina, putovali mladi ljudi s dugačkim kosama, gitarama, ruksacima, mini suknjama…
Iz cijeloga zapadnog svijeta, putovali su od Londona do Istanbula, a onda je trebalo još samo nešto manje od mjesec dana do Indije.
Ovaj put autobusom.
…
U Istanbul i Teheran, putovao sam nekoliko puta, pa sam se nakon “via Gaboš”, odlučio za promjenu, u Beogradu sjesti na vlak prema jugu.
Brzim preko juga, preko neizostavnog Niša, pa Skopja, Gevgelije (…od Vardara, pa do Triglava…), Soluna, i evo mene nakon 18 do 20 sati, u Ateni.
A pošto sam i u Ateni, bio par puta, otišao sam pravac luka Pirej.
“Na toplim obalama juga, juga
Na jugu gdje laste traže svoj dom
Tu ljudi ne znaju za tugu, za tugu
Jer tuga je strana kraju tom
I sva su lica uvijek vedra, od jutra
Do jutra im osmijeh krasi dan
I nije važno što će donijeti sutra, jer sutra
Jer sutra će novi naći san
Djeci Pireja ljubav u srcu budi
Jutrom što tek zarudi, sunčevih boja splet
Djeca Pireja s pjesmama lete dani
Putniče ovdje stani, radosti nađi svijet”
Melina Merkuri
/Prepjev Lola Novaković, godine gospodnje, kad je Gospodin još hodao po Zemlji./
Veliki bijeli brod, čijeg se imena ne sjecam vise, a urodjeno sam lijen da zapisem, je prije podne zaplovio Egejskim morem, pa slijedeceg jutra napravio par sati pauze na otoku Rodosu i predvecer spustio sidro i zavezao se debelim konopljinim “štrikovima” u luci Limasol, na otoku Cipru, gdje se iz morske pjene rodila Afrodita, boginja lijepote.
Lijepo to zvuči s bajkama za djecu i odrasle, mitovima za odrasle i nacionaliste, erotskim pricama za odrasle, novelama za “intelektualne”, ali…
Ciparska stvarnost je pet godina nakon građanskog rata bila siva, sumorna, razrušena, popaljena, bodljikava, prepuna zabrana, prepuna suza.
Otočna državica Cipar bila je “Zelenom linijom”, podijeljena između Turaka na sjeveru i Grka na jugu, a svi sebe nazivaju Ciprioti.
Glavni grad Nikozija je, pored Berlina i Belfasta, postao treći podijeljeni grad na svijetu i na žalost, ostao do danas jedini podijeljeni grad na svijetu.
Koliko je to strašno, pokušajte zamisliti kako bi izgledao Zagreb, kada bi na primjer na sjeveru živjeli domaći Zagrebčani, a na jugu mi svi dođoši i doseljenici, dok bi granica prolazila preko Črnomerca, Ilicom, preko Trga Republike, pa Vlaškom ulicom sve do Maksimira i još dalje i još dalje, a na jednu i drugu stranu granice, sve napušteno, porušeno, spaljeno, ograđeno bodljikavom žicom..
Moram priznati, jedva sam dočekao povratak u Grčku, i potpuno sam zaboravio i na Afroditu, i na pjenu, i na lijepotu, i na ljubav…
Vrativši se u Atenu, iz svega glasa sam pjevao:
“Na toplim obalama juga, jugu
Na jugu gdje laste traže svoj dom
Ti ljudi ne znaju za tugu, za tugu
Jer tuga je strana tom…”
…ne sanjajući da ću desetak godina kasnije, u jednako ludom ratu, vidjati oko sebe samo krv i suze.
A gdje se dade ta Afrodita?