piše: Milan Rajšić
Prekrasan zalazak sunca iznad Sahare. Rumenilo se vidjelo duže od dva sata.
Do Rif brda, u par tisuća udaljenom Maroku, protegla se saharska ravnica. Kao na dlanu polozen Egipat, Libija, Alzir, Tunis…
U Sheik el Sharm, poznatom turističkom odmaralištu, nakon 75 godina, jedan južni Slaven je rekao povijesno, historijsko, zgodovinsko “Ne!”
Tito je odbio biti dio Sovjetskog Saveza, a ja sam odlučio, da za deset dolara, kupim SIM karticu sa 20 GB.
Narednih mjesec dana živjet ću kao nekada, bez telefona.
Pregovori i cjenkanje s taksistom završili uspješno nakon par minuta. Ma kakvi uspješno! Postigao sam cijenu četiri puta nižu od početne.
Viza mi u putovnici, karta u džepu, a noćni autobus za Suez, pa dalje u Port Said, čeka na polazak.
Deset funti više sam uplatio za “englesku verziju” autobusne karte, a prodavac samo dopisao broj sjedala.
Sve je pisano arapski, osim brojeva, pa pošto je sad napisan broj sjedala 18 arapski, ispada da sam dobio sto postotnu arapsku kartu, a ne “english”.
Svakih dvadesetak kilometara, policijska kontrola, a svakih par stotina metara, visoki usporivači brze vožnje.
Rijetka naselja na Sinaju, a tamo gdje ih ima, zivot ide kasno u kasnu noc.
Kada se napuste turistički prostori, nigdje nema slova latinice, nigdje nitko ne pije pivu ili drugi alkohol. Zato se cijele noći slušaju recitacije tekstova iz Kurana. Jedan originalan Egipat.
Pred tunelom ispod Sueskog kanala, dugačkim tri kilometra, stvorio se, isto toliko dugačak, red vozila svih vrsta. Čeka se na strogu i detaljnu kontrolu i pregled. Strašno. Noću u tri, svi i sve napolje iz vozila, pa ponovo pakovanje. A ljudi sele cijelo stanovanje.
Oko prostora kanala, guste magle i vraški neugodno hladno. Bit će da mi nedostaju rukavice koje mi neće trebati u Africi.
Vozačev prozor otvoren. Ledeno struji kao ciklonalni poremećaj s Islanda. Bolje i tako nego da zaspe.
Glavni i najveći grad na kanalu, Port Said, me dobrano umorio. Ništa pažnje vrijedno nisam vidio. Točnije, vidio sam tamnu stranu Egipta. Gradnja, arhitektura, urbanizam i sve začinjeno velikim siromaštvom. Koliko je siromaštvo, najbolje svjedoči podatak, da vozač kombija, u kojem se vozi 15 ljudi, nakon 80 kilometara vožnje dobije u ruke 15 dolara. A gdje su troškovi, a gdje spavanje svake noći u vozilu, koje je iznajmljeno na 24 sata i treba ga što više iskoristiti.
Vozi se umorno, vozi se bez svjetla, vozi se brzo, vozi se kilometrima suprotno, po jednosmjernoj cesti, vozi se s praznom gumom, naplaćuje se karte i broji novac, vozi se s telefonom u jednoj i čašom čaja u drugoj ruci. Upravljač se pridržava trbuhom.
Važno da se ima papučicu za gas, kočnicu i glasnu trubu.
Vozi se i stiže na cilj.
Sva muka od sat i pol vremena, za samo 15 dolara! Bruto!
Prepunim minibusom se vozim po umjetnom nasipu. Sa jedne strane Sredozemno more, a s druge, jedan od sijaset rukavaca moćne, par stotina kilometara siroke, delte najduže rijeke na svijetu.
Na obadvije strane borba čovjekova da preživi. Navodnjava se, isušuje se, nasipa se, zasipa se, grade se nasipi. Par stotina kilometara uzgajališta ribe s jedne i par stotina kilometara polja prepunih svega i svačega, s druge strane.
Kilogram srdele s pečenjem na žaru ovdje košta jedan dolar.
Ras el Bar je najsjevernija egipatska točka. Omiljeno ljetovalište egipatske srednje klase. Tisuće i tisuće hotela i hotelčića, za milijune i milijune, sunca i mora gladnih turista. Sve uz desetke kilometara, od finog pijeska nastalih plaža. Stolovi i stolice se postavljaju direktno u vodu.
Višesatne šetnje po obali Mediterana. Ovo bi negdje bili Tahiti, Bali, Maldivi, a ovdje ne dolazi nitko osim Egipćana. Turistima, svi putevi vode u Sharm, Hurgadu…
U naručje velikog i krupnog kapitala.