piše: Milan Rajšić
Na zapadu Zapadne Europe nalazi se Trier.
Trier me bez ostatka, rezerve i racunice, ugostio prije trideset godina kada sam se sklonio ispred rata. U ljubavi smo još i danas.
Trier je netipičan njemački grad. Bolje rečeno, provincijski gradić.
Trier se desetljećima muči da ima stotinu tisuća žitelja i postane pravi grad, a samim tim i malo dopuni gradsku kasu. Ništa ne pomaže, nikakve povlastice i pokloni. Ni to da je u gradu jedan od najstarijih Univerziteta u Europi (osnovan 1473., pa 1791. zatvoren, pa ponovo 1970. otvoren), ne pomaže da se dostigne magičnu brojku od sto tisuća. Ne ide, pa ne ide.
A i ne treba. Dobro je i ovako.
Grad nema nikakvu industriju, već samo uslužne djelatnosti. Nalazi se desetak kilometara daleko od najbogatije europske državice, Luksemburga.
Svakoga jutra, više od dvadeset tisuća ljudi putuje na posao u Veliko vojvodstvo.
Svakoga jutra i popodneva, desetci tisuća Nijemaca kupuju u Luksemburgu jeftini benzin, jeftinu kavu, jeftini duvan. Svakoga vikenda, desetci tisuća Luksemburžana kupuje u Trieru povoljnije hranu, ili ručaju u nekome od brojnih restorana.
Od Triera do Belgije je trideset kilometara, desetak manje je do francuske granice, a dvadesetak više do Nizozemske
Trier živi regionalno. Govori sve jezike, ima studente iz stotinu država, ne podnosi nacionaliste, jede na francuski i na njemački i na turski način.
Trier je primjer tolerantnog grada u kojemu ima mjesta za svakoga.
Trier je najstariji njemački grad, istovremeno i najsjeverniji rimski grad sjeverno od Alpa.
U Trieru je rimski car Constantin, proglasio kršćanstvo državnom religijom. U gradu je prekrasna katedrala u kojoj je pohranjena Isusova haljina, koja svjetlo dana vidi svakih dvadesetak, tridesetak godina, rimski amfiteatar, rimska kupališta, bazilika, rimski most i neizostavna sjeverna gradska vrata, glasovita Porta Nigra.
Trier je na rijeci Mosel koja je više od tristo kilometara plovna. S obadvije strane rijeke je par stotina kilometara biciklističkih staza i šetalista.
Trier voli nogomet, iako je treća liga. U gradu se nekada igrala dobra muška košarka i ženski rukomet. Posljednjih godina stalo.
Trier ima tri otvorena kupališta i jednu kupališnu grijanu halu. Trier već dva desetljeća nema klizališnu dvoranu. Zatvorena je zbog nedostatka trideset tisuća!!?? eura, neophodnih za obnovu objekta.
U gradu su dvije javne knjižnice, kazalište C kategorije, pet-šest izložbenih prostora.
U Trieru se tiskaju jedne dnevne novine, jedan katolički tjednik i desetci komercijalnih.
Trier živi (i) od turizma.
Prvenstveno, turizam vezan uz izložbe, koncerte klasične glazbe i jazza, vinske festivale, vino i pjenušavce.
Živi se u gradu na Moselu, dobro i zbog Rimljana, a i zbog bradatog Marxa.
Ovih dana (jednako tako cijele godine) su u gradu brojni Kinezi kojima je neizostavno svetište, rodna kuća Karla Marxa i predimenzionirani spomenik istome.
Par kilometara zapadnije, održava se ovih dana, širom svijeta poznata izlozba plastifikata ljudskih organa, plastifikatora Ginter von Hagen. I za razliku od prije skoro trideset godina, kad sam na izložbi u Manheimu, satima čekao u redu i istovremeno bio izložen podrugljivim pogledima i dobacivanjima, ovaj put sve teče miroljubivo, a Katolička crkva, nekadašnji protivnik, nije se ni jednom riječju oglasila o “skrnavljenju” ljudskih tijela.
U Schlachthoff, nekadašnjoj klaonici, a danas Umjetničkoj akademiji, do polovice rujna, “na programu” je izlozba “Jadran”.
Kroz video radove, slike i fotografije, predstavljaju se hrvatski umjetnici iz Rijeke, Splita i Pule: Tomislav Buntak, Igor Eškinja, Alen Floričić, Josipa Krolo, Mirna Kutleša, Davor Ljubičić, Luiza Margano,Goran Petercol, Igor Taritaš, Marcella Zanki i Željko Jančić Zec.
Izložba je pod motom: “Europski kompas: istočni vjetar”
Desetci tisuća turista iz cijeloga svijeta, došli su ovih dana u Trier pogledati izložbu “Propast Rimskog carstva”. Čak dvije stotine teorija im stoji na raspolaganju. Nažalost, niti jedan jedini pravi i istiniti odgovor.
U susjednom Luksemburgu, u nekadašnjoj zoni visokih peći i čeličana, u gradicu Esh sur Alzete, traje program “Kultura – glavni grad Europe 2022.”
Pa da si ‘tica, pa da letiš, “nemežeš” to sve obletjeti u dan, dva tri, godišnjeg odmora. Treba najmanje tjedan dana.
A gdje su još casa rizlinga, prastare rimske sorte ebling, novokomponiranog crvenog dornfelder…
Pa pivo iz Bittburga i još desetak malih privatnih pivovara…
A za pojesti, svega “k’o u Božjoj bašti”.
Opijen kulturom… hik! i kulturnim… hik! hik!, zaboravio sam na lokalno piće Viz, jabučno vino, koje susjedi Francuzi piju kao Cidre.
Tko toliku količinu kulture preživi, već se veseli novome Kulturnom programu Triera… hik! hik! hik!…
P.S. Ovaj tekst je završavan u prepunom vlaku između Braunschweig i Magdeburg.
“‘Izumitelju” karte od 9 euro, trebalo bi dodijeliti najviše priznanje Republike Njemačke za zasluge na planu socijalne politike, multikulturalnosti, tolerancije, strpljenja, integrativnosti i suzivota u vlakovima Njemačkih željeznica, a onda ga kazniti, minimalnom kaznom od deset sati vožnje tim istim vlakovima, prepunima do posljednje igle…