piše: Milan Rajšić
O čistoci i ekologiji
Dok ovo pišem, znam da nije nijedna medalja u rukometu pripala Egipćanima na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu. Zadovoljni su oni, da su među osam najboljih na svijetu.
Dok ovo pišem, siguran sam da su Arapi prvaci svijeta u čistoći, a istovremeno, Egipćani su glavni pretendenti za zlato u nečistoći.
Kako to sad? Jesu li Egipćani i Arapi, čisti ili prljavi?
U svoja četiri zida, u džamiji i u javnim institucijama, čistoća je vrhunska.
Nigdje se ne ulazi u stanovanje u cipelama.
Mekani, topli, šareni tepisi se svakodnevno više puta čiste i sakuplja prašina, koje na njima i nema.
Na trećem ili petom katu hotela, polije se po stepenicama litre sapunice, pa se polako čisti i pere, do prizemlja i ulice.
Muslimani se najmanje pet puta u toku dana peru zbog molitve, a tome treba dodati i pranje prije i poslije jela.
Muslimani su uredni, u čistim dželabama, hlačama, majicama. Muslimani mirišu, ponekad za moj ukus preorjentalno, malo slatkasto, meni nepoznato. Muslimani se poslije velike nužde operu a ne rastrljaju i razmazu sa tankim listicima papira.
Poslije male nužde, ne otresu pa kud kapne kapne, već sve lijepo pokupe komadićem papira ili operu, a vidio sam da to rade i s kamenim oblutkom.
Muslimane sam veoma rijetko vidio krezube ili bez zuba, jednako kao i druge siromašne, širom Afrike. Samo im to još nedostaje u siromaštvu. Jednostavnije je poslije jela isprati ostatke hrane i prstom pobrisati usnu šupljinu.
Voda je zakon.
Voda je svetinja.
Zlato Egiptu i muslimanima, za čistocu!
Prvo mjesto dijele s muslimanima Perzijancima.
Muslimani se prema onome što nije njihovo, što je javno, gradsko, državno, “ničije”, ponašaju tako loše, kao malo tko na svijetu.
Hoteli niže klase, u kojima noće siromašniji Egipćani, a i ja u nuždi, su dno dna i ravni su im samo oni po crnoj Africi. Higijena ovdje ide do apsolutne nule, do minus 273. Fasade zgrada zaostalih iz kolonijalnog vremena, blješte u punom sjaju, a unutra…. Prava pravcata strahota!
Vlakovi i autobusi su javni, pa se u njima tako i postupa. Javno se baca sve i svašta.
Svakodnevno koriste Arapi u svim prilikama, pretjerane količine plastičnih vrećica, koje bacaju posvuda oko sebe. U liftove, koji za pravo čudo jos rade, iako su stariji i od mene, može se ući samo preko brda otpada.
Od deset komada otpada, barem pet su vrećice za razne grickalice, tipa “čips i društvo”.
Nemaju dosta novaca za velika pakovanja, pa se čipsovi prodaju, kao narkotici, na dvadeset, pedeset grama. Svaki “šus” i nova vrećica srebrno sijevne, bljesne na ulici.
Plastičnih boca nema među otpadom, jer se sakupljaju, odkupljuju i recikliraju.
Velika pošast su brojne kutijice, kutije i čase, “za ponijeti”
Papir je rijedak odpad, nema reklamnih letaka, skup je i manje se koristi, a novine su misaona imenica, rezervirana za rijetke.
Otpad, ponekad do koljena, je zakon!
Il’ jesi Arap, il’ nisi!
Zlatna, kao drek žuta, medalja Arapima, za nečistoću.
Nažalost, bilo bi to odlično, da su oni prvaci svijeta u nečistoći, a onda dugo, dugo nitko.
Cijela Afrika i indijski podkontinent, sumnjaju da je titula, pošteno i nepristrasno donesena.
Bore se i dalje, do posljednje plastike, za svoje mjesto, među najzagađenijima. A još nije završeno ni prvo poluvrijeme.
O vodi
Voda je bogatstvo. Svejedno je, je li voda pomalo slankasta ili gorkasta od sulfita i nitrita. Poslužit će svrsi. Jučer sam se tuširao vodom iz pustinjskog jezera.
Nije baš neki okus. Odlično je za kožu i štiti od kožnih bolesti.
Vode za piće u bocama je danas na svakom koraku i koštaju, skoro ništa.
Prije puno godina, za bocu flaširane vode plaćao sam i dva, tri dolara. Pa puta četiri pet boca… Prazne plastične boce su se skupljale, pa turistima prodavale napunjene vodom iz Nila. Tko je bio previše žedan i nije u brzini provjerio zatvarač na boci, morao je malo češće, ići tamo, gdje i car ide pješice.
E sad, kad voda i ostalo, krene u drugom pravcu, počinju i drugi problemi.
Dobro je kad se čovjek nalazi u prirodi i izvan naselja. U gradovima su javni zahodi prava rijetkost. Svaki restoran ima zahod, skoro svaka kavana ima pisoar. Skroman, ali služi svrsi.
Najbolje rješenje je, uprkos nuždi i muci, podići malo glavu, pogledati oko sebe gdje se nalazi minaret, pa pravac džamija. Uredno, čisto, besplatno. I nitko ne pita jesi li musliman ili nisi. Svakome je jasno, da si u potrebi.
O kavani
Kavana ili čajana je poslije crnog kamena u Kabi, najvažnija institucija u muslimana.
U kavani se pije (čaj, kava, mlijeko, fante, sve s puno, puno šećera…).
U kavani se može pojesti ono što se kupi na ulici.
U kavani se puši (vodena lula šiša ili cigareta, rijetko lula). Puše Arapi kao Turci.
U kavani se i umire. Prije četiri godine, za stolom pored mene, igrajuci domino, umro je stariji gospodin. Svima prisutnima bilo je to normalno, jednako kao što je i život normalna pojava.
U kavani se glasno, preglasno, grleno govori, kao da svi u ustima imaju vreli vreli krompir.
U kavani se sklapaju poslovi, prepričavaju događaji.
U kavani se gleda televizija. Najčešće su na programu indijski filmovi i nogomet naš nasušni.
Prije par dana sam po prvi put u životu, platio “ulaznicu” za gledanje televizije.
Igrali crveni protiv bijelih, nisam znao ni tko protiv koga, iako imam sedamdeset, nisam znao pročitati. Znam samo da je bilo 1:0 za crvene. Žalio sam se. Žalba osnovano nije prihvaćena. Kažu da sam se veselio postignutom golu.
Pet funti promijenilo vlasnika. Bilo ludo, glasno se dernjalo, skakalo se svako malo sa stolica, grlilo, gestikuliralo, drugoj strani odmahivalo ili ih ismijavalo.
Vijesti i dnevnici se ne gledaju.
Plaća se onima koji su ludi da to gledaju.
Uvijek kada nema nogometa ili filma, na tv ekranu, promiču tekstovi iz Kurana.
Za one koji ne znaju čitati, a ima ih još i danas, dobrih 60 posto, ugodan, miran i umilan glas “kitabdžije koji kita iz kitaba”
Kad se ovdje, po naški, upotrijebi pravilo:
“k, g, h ispred ‘i’, prelazi u c, z, s”, jasno je kao dan, da “čitač čita iz čitanke”
Ponovo nejasnoća. Krivo ste me razumijeli, nije “k, g, h ispred ‘e’, pa da prelazi u c, z, s”.
Ja samo nemam tastaturu sa crticom iznad c, z, s, ali garantiram Vam, ovdje je rijec o palatalizaciji, a ne o sibilarizaciji.
Zemaljski dani na arapski način teku, sa kitanjem ili čitanjem, ali zasigurno preglasno i za jednog sedamdesetgodišnjaka.
Pa nisam ja u staračkom domu.