piše: Milan Rajšić
Jučer se u Đurđevcu u Podravini, peklo i kuhalo, tako da je mirisalo sve do Triera. Najviše me privukao miris pite makovnjače.
Poziv na današnji ručak, uputila su mi prijateljica Nedeljka i njezin suprug Vlado.
Nažalost, morat ću konstatirati, da ja tamo nisam bio, nisam vino pio i makovnjaču jeo, nisu mi brkovi mokri…
Nedeljka i njezino poveliko društvo, slave danas Dan Roma.
Nedeljka je već dva desetljeća udomiteljica. Udomiteljica malim Romkinjama, koje rastu, narastu velike, pa se udaju i odu u bijeli svijet.
A između toga, malo bježe od kuće, pomalo lažu, idu u školu i oko škole, uče i završavaju škole, zaljubljuju se svakog tjedna iznova, vole i poštuju Nedeljku i Vladu, gledaju turske sapunice, vesele se kada naiđem u goste i mi “porazgovaramo” par sekundi na turskom, koji znam toliko da me ne bi u Turskoj mogli prodati, a da ja ne znam za koliko.
Moje prve godine života su bile u znaku Cigana (ovo je moj izražaj, tako sam živio pedeset godina, i nikad se ni jedan Cigan s kojim sam se družio, nije naljutio) koji su bili dio nas, ali i prava egzotika.
Prvi malo crnji ljudi su nailazili s vremena na vrijeme u moje rodno selo i hodajući od kuće do kuće, vikali: “Krpam lonce, kišobrane popravljam!”
Zakrpe držale vodu, dok majstori ne odu.
Kasnije sam ih vidio kako u vrbovim kladama kopaju drvena korita, koja su služila za šurenje svinja.
Jedanput dvaput godišnje bi došao brkati Cigo s još crnjim šeširom, pa nam pravio kino, teatar, cirkus, sve u jednome… sa svojim medvjedom na lancu.
Hajde medo pokaži kako se valja pijanac!
Hajde medo pokaži kako se mlada cura šminka!
Medo bi se valjao, plesao, šminkao, a Ciganke skupljale jaja kao plativo sredstvo kasnih pedesetih, prošlog stoljeća.
Najčešće u augustu, a o svetom Iliji, kada je bilo i najsušnije, prolazile bi kroz selo od kuće do kuće Dodole. Mlada Ciganka zamaskirana granama vrbe, bi plesala i pjevala: “Oj dodo, dodole, daj nam kiše dodole…”
Seljaci bi nadajući se kiši, polijevali Dodolu kantama vode i jasna stvar, plaćali uslugu prizivanja kiše, jajima i drugim naturalijama.
Kasnije u osnovnoj školi, naši Cigani, koji su se najčešće prezivali Petrovići ili Đurđevici, bili su ravnopravni dio razreda, nažalost uvijek malo povučeni i stidljivi.
Igrali smo se zajedno, jeli i pili, a jako jako rijetko, posvađali ili potukli.
Pa onda dugo godina nisam imao nikakve kontakte s njima.
Nije ih bilo ni u srednjoj školi a ni za vrijeme studija.
Nakon završenog Fakulteta, radim najprije po istočnoj Srbiji, točnije u prostoru između Bora, Majdanpeka i Rumunije.
Cigani koje tamo Vlasima zovu, pomažu mi u premjeru šuma, noseći instrumente.
I sve je dobro dok ne naiđemo na mjesto gdje ima gljiva ili puževa.
Cigani figuranti, me ostave u sred šume sa svim mogućim i nemogućim instrumentima, pa izgledam kao putujući ciganski orkestar, a oni se daju u dodatni izvor zarade.
Vikendom idem s njima u ribarenje.
Dođemo do potoka, malo zajazimo vodu, a onda oni počnu nekom travom lupati po vodi, koja se zabijeli i ribe počnu plivati leđno.
Navečer u selu ples ili svadba. Do zore.
A Vlahinje… Takvih nije nadaleko i naširoko.
Pa me još uče kojekavome ciganskom jeziku. Vreics dormir, vreics futs…
Učenje mi dobro ide.
Na drugom radnom mjestu kao mladi inžinjer šumarstva, u Baranji, učim prepoznati koje je stablo posjekao bijeli a koje crni Cigan. Pravi crni, nikada se neće saginjati, već kad krade, reže stablo u visini prsa. Lakše je.
Pored šumarstva planinarim i putujem.
U planinama Cigana nema, ali zato na putovanjima po Rumunjskoj, Bugarskoj i najviše Čehoslovačkoj, srećem stotine ilegalnih naselja, bez vode i struje, u kojima žive stotine Cigana, jer ne žele u za njih novoizgrađene stanove. Najbolji primjer, kako ih se ne može strpati gdje bi mi željeli su Kosice, gdje se nalazi nekoliko sedmokatnih zgrada za par tisuća ljudi, na kojima nema niti jednoga prozora ili vrata, vatre gore na trećem, četvrtom katu, a konj se polako stepenicama penje do stanovanja na šestom katu.
Pored šumarstva, planinarstva i putovanja, imam vremena i za voditi radnju u kojoj izrađujemo ženske i muške cipele i čizme po mjeri, želji i narudžbi.
Najbolje muške mušterije su Cigani iz Pitomače. Bogati, s posebnim ukusom za kićeno i kičasto, plaćaju početkom osamdesetih, dvjesto, tristo njemačkih maraka za jedan par cipela, uz napomenu: “..majstore, nemoj da take ima Radelić…”
Selim za Njemu, i šetajući po Nürnbergu, sreće me jedan od Cigana što prose na ulici (i ponekad upadnu u stan, čiji su vlasnici na plavom Jadranu ili u Mallorca).
Naglas se dere: “Majstore, majstore, joj što sam sretan da si živ i zdrav! ‘Ajmo to zaliti!”
Pa pravac na kobasice i pivo.
Putujući po Indiji razmišljao kako bi sve Cigane trebalo poslati na studijsko putovanje u tu zemlju.
Vidjeli bi i sreli daleke rođake, naučili nešto novo, popravili znanje jezika.
Ma kakove socijalne mjere i socijalne službe.
Zapadnoeuropski Cigani žive u kamp prikolicama, imaju socijalnu pomoć, ponekad živciraju svoje susjede ili žitelje mjesta u koja dolaze.
Ove u Njemačkoj i one na jugu Francuske, sam upoznao.
Velika želja mi je posljednjih pet godina, na jugu Španjolske u Andaluziji, posjetiti hodočasničku proslavu El Rocio, a koja se dešava o Duhovima. Pet dana tridesetak tisuća Cigana se ne predaju.
Ne daj se Ines!
I za kraj šlag.
Nakon smrti našeg starog susjeda Ante, koji je živio sam, u kuću doseljava Nikola Ciganin Crni (ako me sjecanje ne vara prezime mu je bilo Mišković, il tako nekako).
Imao taj Nikola, dvije lijepe kćerke, što mene u pubertetu jako veselilo
Imao taj Nikola i šarena drvena zaprežna kola. Lijepa i šarena, kao rijetko koje uskršnje jaje. Imao taj Nikola i dva bijesna konja vranca, koje još navečer kad normalni svijet spava, dresira i trenira koristeci kamdžiju, kako bi se oni što više džilitali (turcizmi, vidi Klajić, Riječnik stranih riječi)
E, to džilitanje i zviždanje kamdžije, baš i ne odgovara Nikoli Ciganu Bijelom (znam zasigurno da se preziva Rajšić i da mi je otac), pa s vremena na vrijeme njih dvojica preko ograde, izmijene mišljenja i stavove. Kod Nikole Cigana Bijelog, završi to uvijek s istom rečenicom, za koju se u normalnim demokratskim društvima dobije najmanje pola godine zatvora.
“J… vas Hitler, što vas nije potamanio!”
Što je Nikola Cigan Crni njemu odgovorio, nisam sa svojim skromnim znanjem ciganskog jezika kojim sam komunicirao s njegovim kćerima, nikada saznao.
Bilo kako bilo, Nikola Cigan Crni i Bijeli, bi se sljedećeg dana našli kod Milke preko pruge, koja je pekla neke čudne rakije ludare, i pravo je čudo da se ostalo na tako skromnim uvredama.
Cigani moji dragi, sretan Nam praznik želim. Da vas nije bilo, moj život bi bio puno, puno skromniji i bezvezniji.